PROTIV 67 GODINA - Tea Romić
Do 67. godine radit će samo oni koji nisu uspjeli nakupiti 41 godinu radnog staža, uporno ponavlja ministar Marko Pavić. “Samo oni” sugerira da je riječ o manjini, no to je daleko od istine.
Malobrojni su sretnici koji su nakon srednje škole ili fakulteta odmah pronašli posao na kojem ih je poslodavac uredno prijavio. Bolna je činjenica da je većina dugo tražila posao, još dulje radila neprijavljena ili honorarno, ako su i imali sreću da ih poslodavci prijave, prečesto je to bio minimalac, a ostalo na ruke. Što država radi po tom pitanju? Očito ne previše jer ovi su problemi i danas svakodnevica u Hrvatskoj.
Da, naš mirovinski sustav je u problemu, no to je prije svega odgovornost svih vlada. Danas se proziva radnike da u prosjeku rade tek 30 godina prije umirovljenja, a prije nekoliko godina mog su oca kaznili manjom mirovinom zbog prijevremenog umirovljenja iako je imao više od 41 godinu radnog staža.
Tada očito nije bilo važno koliko netko uplaćuje u mirovinski sustav. U devedesetima je država poticala slanje radnika propalih tvornica u prijevremenu mirovinu, slično je bilo i za vrijeme gospodarske krize sa starijim radnicima. Nakon rata su mladi branitelji slani u mirovine umjesto da se aktivno poticalo njihovo zapošljavanje, a time olakšalo i njihov povratak u normalan život. A što je s revizijom povlaštenih mirovina?
Danas se borimo s masovnim iseljavanjem, a država i dalje ne radi gotovo ništa po tom pitanju, jasno je da će u budućnosti omjer zaposlenih i umirovljenih biti još lošiji. Što će onda neki sljedeći ministar rada napraviti, predložiti da radimo do 70. ili 75. godine? Jer lakše je napisati takav zakon nego urediti tržište rada, poticati proizvodnju, otvaranje novih radnih mjesta i rast plaća, zaustaviti iseljavanje... Dok ne vidim takav angažman države, podržavam inicijativu “67 je previše”. (Tea Romić)
ZA 67 GODINA - Marina Šunjerga
Raditi do 67. godine teško je zamisliti bilo kome na tržištu rada, pa i onima koji vole svoj posao, ali u današnjim okolnosti u Hrvatskoj riječ je o nužnosti, a ne izboru. Mirovinski sustav je neodrživ prije svega jer u njemu rijetkost predstavljaju osiguranici koji su odradili puni radni staž.
Tako je samo dvadesetak posto onih koji su u mirovinu otišli s odrađenih četrdeset godina, dok ostatak starosnih mirovina čine one prijevremene. Mirovinski je sustav poslužio za kupovanje socijalnog mira pa Hrvatska ima najvišu stopu invalidskih mirovina, a opterećuje ga i isplata 175 tisuća mirovina po posebnim propisima.
U tom kontekstu funkcionira domaći mirovinski sustav pri čemu dodatno opterećenje predstavlja činjenica da na jednog zaposlenika radi tek 1,23 radnika.
Iako nijedan od tih radnika nije odgovoran za nepravde koje su se dogodile tijekom godina i činjenicu da je mlade ljude politika krajem 90-ih i početkom novog milenija slala u mirovine, činjenica je da samo duljim radom možemo garantirati isplatu svih tih mirovina te se nadati da će se sustav međugeneracijske solidarnosti održati dovoljno dugo da nadoknadi solidarnost koju današnji radnici pokazuju prema sadašnjim umirovljenicima s obzirom na to da u taj ‘protočni bojler’ odlazi tri četvrtine mirovinske štednje koju ulažemo.
Tek jedna četvrtina mirovinskih doprinosa odlazi u sustav obveznih mirovinskih fondova koji imaju potpuno drugačiju logiku od prvog stupa.
Logika se može svesti pod staru izreku koliko para, toliko muzike jer se buduća mirovina veže uz razinu uplaćenih doprinosa. Da u mirovinskom sustavu prevladava isključivo ta logika, mogli bismo diskutirati o tome trebamo li raditi dulje ili ne. U njezinu izostanku jedina je alternativa radu do 67. godine osjetan i izvjestan pad ionako niskih mirovina. (Marina Šunjerga)
PRESKUP DRŽAVNI APARAT. Možemo mi raditi i 50 godina, ali nećemo zadovoljiti apetite političara uhljeba preskupe države, nadri menađere.