U povodu 120. obljetnice rođenja hrvatskog filozofa Pavla Vuk-Pavlovića (Koprivnica, 9. veljače 1894. - Zagreb, 1976.) razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom Milanom Polićem, autorom knjige “Život i djelo Pavla Vuk-Pavlovića”, čije je drugo, prošireno izdanje objavljeno nedavno. Pavlovićeva obljetnica u Koprivnici ostala je nezabilježena.
Na svjetskoj razini
- Što možete kazati o vezama Vuk-Pavlovića s rodnom Koprivnicom? Znate li, možda, jesu li one prestale s trenutkom odlaska u gimnaziju u Zagreb?
Nakon završetka osnovne četverogodišnje škole u Koprivnici životni je put vodio tada još dječaka Pavla Wolfa najprije u Zagreb, a zatim na studij u inozemstvo. Po završetku studija vratio se u Zagreb. Ako je i održavao neke veze s Koprivnicom, ja o tome nisam našao dokaza.
- Kakva je njegova važnost - onako u skici - za filozofsku misao hrvatsku i je li on ime i u europskim, svjetskim razmjerima?
On u Hrvatskoj, nažalost, za svoga života nije bio filozofski utjecajan onoliko koliko je svojim filozofskim dosegom zaslužio. Njegova filozofija odgoja bila je tridesetih godina prošlog stoljeća na razini najviših svjetskih dostignuća. Svojim razumijevanjem čovjeka i svijeta Vuk-Pavlović je anticipirao filozofska kretanja postmodernog doba. No, njegovo opredjeljenje da piše hrvatski, iako mu je njemački bio jednako blizak, osudili su ga na publiku koja nije bila sklona njegovim mislima. Tek iznimno su u Hrvatskoj neki njegovi studenti i poštovatelji održavali živim sjećanje na njega, ali bez šireg odjeka. Sudjelovanja na filozofskim skupovima u inozemstvu i tekstovi objavljeni u zapadnoeuropskim časopisima pribavili su mu određeni ugled, ali ni približno onakav kakav je svojom filozofijom zaslužio.
- Smatrate li da je njegovo djelo dostojno vrednovano u stručnoj javnosti?
Nije i bojim se da će tako još dugo ostati. Vuk-Pavlovićevi tekstovi prilično su neprobojni mnogim čitateljima, pa i studentima filozofije, što zbog načina razmišljanja, što zbog veoma složenih i dugačkih rečenica, što zbog već pomalo arhaičnog jezika, pa i strukture rečenica, u kojima se osjeća utjecaj njemačkog. Osim toga, stručna javnost sklonija je baviti se već priznatim svjetskim veličinama, nego domaćim filozofima preko kojih si ne mogu izgraditi put do stranih časopisa i osobnih priznanja.
Nije kasno
- A u Hrvatskoj? U Koprivnici?
Nažalost, koliko god sam se trudio i nastojao posvuda, nisam uspio postići čak ni toliko da jedna škola dobije naziv po tom velikom hrvatskom filozofu iako mnoge nose imena minornih autora. Možda nekima smeta prezime Vuk-Pavlović, koje neupućene zavodi na pogrešan zaključak o njegovoj nacionalnosti. Ali Vuk-Pavlović bio je Hrvat, čak i katolik, pa to samo pokazuje koliko je neznanje zloćudno. Možda bi bilo lakše da se i dalje zvao Pavao Wolf. Uostalom, provincija nije mjesto, nego stanje duha, pa ostaje da se vidi hoće li s ulaskom u Europsku uniju provincijalizam napustiti Hrvatsku. A Koprivnica? Pa svakako je mogla bolje kapitalizirati to što je rodno mjesto čovjeka takve filozofske veličine. No, još uvijek nije kasno i ne treba čekati da postane svjetski poznat da bi se onda turistima prodavale Vuk-Pavlović kuglice.
"Koprivničanci" su uvijek više voljeli dotepence, nego ljude iz vlastite sredine. Zato je većina starih Koprivničanaca napustila Koprivnicu kako bi njihovu sposobnost, marljivost i znanje netko priznao. Na njihova mjesta su uglavnom došli ljudi iz okolinih sela, poneki s bolesnom ambicijom. Koprivnica je ostala provincija duha, ma kako to nekim teško palo. Do sada se nije dogodilo, da bi Koprivničanci priznali vlastitog čovjeka, ako ga nije priznao netko iz druge sredine.