Kad uglednu hrvatsku arhitekticu Melitu Rački upitate koji joj je japanski film najdraži, kao iz topa će ispaliti: Kurosawin "Rashomon". Neće dugo razmišljati ni o njoj najljepšem japanskom gradu. Lijep joj je Kyoto, ali najviše voli vibrantan Tokio. Japan je na mnogo načina obilježio njezin život, bila je to možda ne ljubav na prvi pogled, ali zasigurno ljubav za cijeli život, jer u Japanu je provela devet godina. Upravo to prepoznala je i japanska vlada. Prošlog joj je tjedna japanski veleposlanik u Hrvatskoj, Njegova Ekscelencija Iso Masato, na svečanosti priređenoj u njegovoj rezidenciji, uručio priznanje ministra vanjskih poslova Japana za njezin doprinos i trud u promicanju razumijevanja između Japana i Hrvatske te doprinos razvoju prijateljskih odnosa između Japana i drugih naroda.
Pomoćnik za svakodnevicu
Melita Rački prva je žena iz Hrvatske koja je dobila stipendiju japanske vlade za postdiplomski studij na Sveučilištu u Tokiju. Bilo je to sada već daleke 1975. godine, a ona je zahvaljujući toj stipendiji magistrirala i doktorirala u Tokiju, zatim i radila u uredu danas svjetski poznatog japanskog arhitekta Yoshinobu Ashihara. Radila je kao arhitektica u Hrvatskoj, Austriji, Kanadi i Japanu, a kao gostujući profesor predavala je suvremenu japansku arhitekturu na raznim sveučilištima u SAD-u, Australiji, Danskoj, Sloveniji. I zato najvažnije pitanje glasi: zašto baš Japan?
– Japan je u arhitekturi prva liga. Pojavio se početkom šezdesetih godina, a ja sam arhitekturu upisala u Zagrebu 1962. Japan je tada predstavio arhitektonske ideje koje mi zapadnjaci uopće nismo poznavali. Mi smo se tada suočili s novom filozofijom projektiranja, a u vrijeme mog studija ta se nova japanska filozofija projektiranja počela kod njih realizirati kroz objekte i građevine. I zato sam se odlučila natjecati za stipendiju u Japanu – objašnjava Melita Rački.
Dodaje kako taj izbor u bivšoj državi nije bio nimalo lak jer sve se tada rješavalo po republičkom ključu, a kad je napokon izabrana za odlazak u Japan kako bi ondje studirala pokret Metabolizam u arhitekturi, kojim se Japan tada probio u prvi plan svjetske arhitekture, od domaćina je dobila knjigu s uputama za lakše snalaženje. I danas dobro pamti te upute, a posebno rečenice koje su tvrdile da će odlazak u Japan biti civilizacijski šok jer dolazi u potpuno drukčiju kulturu, ali i da će povratak kući, nakon dvije godine studija, biti isti takav šok.
– I doista je bilo tako, strašan šok. Tada nije bilo interneta i bilo je zapravo vrlo malo generalnih informacija o Japanu. Ja sam ga poznavala kroz arhitekturu, ali doslovno nismo ništa znali o svakodnevnom životu. I zaista sam otišla "grlom u jagode". Najviše me iznenadilo što oni ne govore engleski. Znaju ga čitati i pisati, ali konverzaciju ne uče jer smatraju da im to nije potrebno. Kao arhitekticu zaprepastilo me što nema imena ulica, nema ni urbanističkih planova. I sad se ti snađi u svemu tome. Prvo treba shvatiti sustav da biste mogli funkcionirati. Na fakultetu sam imala osobu koju je japanska vlada plaćala kako bi meni olakšala život. I to su one obične životne situacije, kada trebate zubara, "potumplati" cipele, kada trebate u trgovini kupiti ulje... Dođem u samoposluživanje, tamo je milijun polica i svi su natpisi na japanskom i, naravno, nemam blage ideje što je ulje... I opet govorim da je to bilo vrijeme bez interneta, o Google prevoditelju da i ne govorimo, da je to bilo vrijeme kada se kod nas nigdje nije mogao učiti japanski – govori gospođa Rački te dodaje da joj je život poprilično olakšavala činjenica da je Japan potpuno organizirana zemlja, ali da su unatoč tome mnogi stranci odustajali i vraćali se kući. No, ne i ona. Prvih šest mjeseci provela je u Kyotu, gdje je učila japanski, zapravo japansku kulturu:
– Morate učiti kulturu, način ponašanja, sve je drukčije jer oni drukčije razmišljaju. Učeći jezik, učite i neku drugu kulturu. Da biste shvatili kako se kod njih projektira, morate shvatiti kako se kod njih živi. Na koncu sam shvatila da učeći drugu kulturu, drukčije razmišljam i o svojoj kulturi, da učim i o kulturi u kojoj sam rođena i u kojoj živim – objašnjava Melita Rački i kaže da je posebnost tog boravka u studentskom domu bila i u tome što su strani studenti vikende mogli provoditi u japanskim obiteljima.
Predaje japansku arhitekturu
Posebna su priča japanske kuće. Tamo je naučila i shvatila što to znači kada se živi s prirodom jer Japanci žive u dosluhu s prirodom. Oni će se podrediti i prilagoditi prirodi, a neće se poput nas zapadnjaka boriti protiv nje, učiniti sve da je pobijede. Njima je normalno da se usred zime, kada kiši ili sniježi, iz sobe u sobu ili na WC prolazi kroz vrt. I simbol doma su dva znaka – kuća i vrt, jer dom je zapravo kuća u vrtu. Na Zapadu je kuća dio vrta, a kod njih je vrt dio kuće. Ona sama polako je ulazila u tu filozofiju, u taj način života, jer, kaže, za sve to treba vremena, a i svakim novim danom u njoj je rasla fascinacija Japanom.
– Danas mi se japanski sistem čini puno bližim od svih ostalih zapadnih sistema – kaže. Objašnjava kako je, kada se vratila završiti doktorsku disertaciju i zaposlila u Japanu, tada doslovno "upala" u njihov sistem rada. Na pitanje o tome je li taj sistem zaista tako strog, odgovara pričajući vic:
– Kad se sretnu Japanac i Hrvat, naš čovjek pita što mu je najvažnije u životu, a Japanac odgovara da mu je najvažniji Japan, zatim firma za koju radi i tek na trećem mjestu mu je obitelj. Naš čovjek odgovara: meni je obitelj najvažnija, firma mi je na drugom mjestu, a za Japan mi se živo fućka. I u tom je vicu sve rečeno. U Japanu svrha rada nije novac, nego ti radeći, pomažeš Japanu. I zato obožavam raditi u Japanu jer kad projektiram nešto neobično, nemam probleme s majstorima. Naši majstori uvijek kažu: "To nigdje nismo vidjeli, mi to tako ne radimo", a Japanac je sretan kad uspije napraviti nešto neuobičajeno. I to nije pitanje plaće jer će on na kraju dana reći: "Uspjeli smo, bio je dobar dan." I tako u Japanu možete projektirati što želite jer oni će se truditi napraviti upravo to neuobičajeno, a kod nas žele raditi samo ono što je već uobičajeno jer se nikome ne da maltretirati i truditi oko nečeg novog – objašnjava Melita Rački. Potvrđuje da u Japanu radno vrijeme postoji samo na papiru, da svi rade prekovremeno i da su to sati darovani Japanu.
A priča o radu i gradnji dovodi nas do one o potresima. Na primjedbu da su nam tek zagrebački i petrinjski potresi pokazali koliko smo toga morali učiti od Japana, posebno kad je posrijedi protupotresna gradnja, odgovara:
– Trebali smo o mnogočemu učiti od njih, a ne samo o protupotresnoj gradnji. Meni je zagrebački potres bio grozan. Stanujem na desetom katu u centru Zagreba i ljuljala sam se na 5,5 stupnjeva Richtera mnogo više nego što sam se u Japanu ljuljala na 7 stupnjeva. Oni znaju gdje žive i grade protupotresno. Imaju redovite vježbe, svi tamo uče ponašanje u potresu: ključno je prvo otvoriti vrata stana jer ako se iskrive štokovi, bit ćete blokirani, ali i ostati unutra sve dok ne prestane tresti. I svi imaju vrećice za tri dana preživljavanja. Evakuacija počinje u trenutku kada prestane tresti i obitelji imaju dogovoreno gdje će se naći. Oni tako žive. I u njihovu jeziku ne postoji futur. Buduće vrijeme je rečenica u prezentu uz dodatak možda jer oni tvrde kako nitko od nas ne zna hoće li već sljedećeg trenutka biti svijeta i tebe u tom svijetu – govori arhitektica. Svih svojih godina nakon odlaska iz Japana predaje suvremenu japansku arhitekturu po cijelom svijetu te se uporno vraća u Japan vodeći onamo na studijska putovanja grupe arhitekata i umjetnika. Govori kako je Džamonja doslovno klečao i plakao u katedrali sv. Marije koju je u Tokiju izgradio glasoviti Kenzo Tange 1964. godine. I to od lima i golog betona. Tek je nedavno doznala da je u toj katedrali položena urna s pepelom tog velikog arhitekta, za kojega kaže da je najveći svjetski arhitekt 20 stoljeća. I kojem će prvom prilikom na grob položiti buket cvijeća.
Video: Ophodari Čistoće provjeravaju kante i lijepe naljepnice zahvale ili upozorenja
