Bio je 8. rujna 1991. godine kada je fotoreporter Mišo Lišanin iz Vinkovaca stigao u vukovarski krizni stožer. On i još dvojica kolega, novinar Nedžad Haznadar i Dejan Car htjeli su vidjeti silos Đergaj, jednu od ključnih točaka u ratu. Iako je mogao poslati i nekog drugog da im pokaže silos, do tamo ih je odlučio odvesti sam Blago Zadro.
– Da bismo došli do silosa, morali smo prijeći prugu gdje su naši dečki postavili vlak koji je bio štit pri pretrčavanju jednog dijela gdje nas je neprijateljska vojska imala na dlanu. Prvi je pretrčao Zadro, pa tek kad se uvjerio da je sigurno, pretrčali smo nas trojica. U povratku je bio zadnji pa sam imao vremena snimiti ga u šprintu – riječi su Miše Lišanina kojima opisuje kako je nastala jedna od najpoznatijih fotografija heroja obrane Vukovara.
Upravo će ta fotografija, kao i njih još 15 raznih autora, biti izložena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u sklopu izložbe “Sloboda se njegovim imenom zove” koja će se moći razgledati od 4. do 30. studenoga.
Da sam bio stariji, bojao bih se
– U povodu 30. obljetnice stradanja Vukovara u Domovinskom ratu, cilj je ove izložbe oživjeti sjećanja na tešku sudbinu grada na Vuki i Dunavu, grada simbola i grada heroja kao i sjećanja na suvremeni život u kojem značajno mjesto zauzima kultura. Izložba daje uvid u fotografije, ali i knjige, rukopise, novinske članke i ostalu građu koju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i partnerske ustanove čuvaju u svojim zbirkama – objašnjavaju u NSK.
Knjižnica će izložiti bogatu građu iz svojih arhiva, a uspostavljena je i suradnja s Večernjim listom, Udrugom za promicanje kulture povijesti Kliofest i Gradskom knjižnicom Vukovar. Većina izloženih fotografija stići će u NSK upravo iz Večernjakove arhive i arhive Večernjakove fotoagencije Pixsell, a osim fotografije na kojoj je Blago Zadro, tu su još dvije kojima je autor Mišo Lišanin. Jedna je snimljena u blizini kukuruznog puta, a druga prikazuje tek rođenu bebu u inkubatoru u vukovarskoj bolnici gdje se danonoćno radilo pod kišom granata. Lišanin kaže kako za većinu ljudi na fotografijama zapravo ne zna tko su, no nada se da su kasnije bili dobro.
Nisam planirao biti ratni reporter
On je u Vukovaru fotografirao tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, a impresivna je priča kako je uopće došao tamo. Imao je tada, naime, samo 24 godine i studirao je novinarstvo. Jednom od svojih profesora rekao je da želi ići u Vukovar te ga je on spojio s tadašnjim Večernjakovim urednikom kako bi dobio iskaznicu.
– Moram priznati da tada nisam previše razmišljao o opasnosti i bilo je situacija kada sam bio prilično nesmotren. Dva puta uletio sam u minsko polje, hodao sam gradom u kojem su pucali snajperisti… Da sam bio stariji, možda bih se bojao, no ovako sam samo fotografirao. Moram reći da ja tada nisam imao praktički nikakvog iskustva, nisam planirao biti ratni reporter. No rat nam je došao doma – kaže Lišanin koji je inače rodom iz Nuštra.
Većinu fotografija koje je tada napravio nije imao gdje ni razviti pa su morale čekati povratak u Zagreb. Općenito je problem s ratnim fotografijama iz toga vremena što je do njih jako teško doći jer je većina izgubljena ili uništena, govori nam Siniša Hančić, dugogodišnji fotoreporter, a danas suradnik Pixsella, Večernjeg lista i 24 sata.
Ljudi su hodali okolo s fotografijama svojih najbližih
On je, naime, surađivao s NSK na odabiru fotografija. U konačnici, one odabrane prikazuju Vukovar u najtežim danima, ali i život Vukovaraca u izbjeglištvu, prosvjede majki vojnika, povratak zarobljenih Vukovaraca u Zagreb…
– Ratna fotografija je izrazito nabijena emocijama i premda ste profesionalac, jako vam je teško ostati hladnokrvan. Svi ti ljudi proživjeli su strahote, suosjećate s njima i baš zato nije lako napraviti fotografiju jer ih ne želite uznemirivati. S druge strane, sve to treba zabilježiti. Nije lako. Ja sam fotografirao povratke branitelja i civila iz srpskih logora i te su mi se scene urezale u pamćenje. Sjećam se da su ljudi hodali uokolo s fotografijama u rukama, tražili su svoje očeve, sinove, braću... To je istodobno veliko veselje zbog onih koji su se vratili i velika tuga zbog onih koji nisu – kaže Hančić te dodaje kako svaka fotografija izražava emocije na neki svoj način.
Najstarija na izložbi, ona s početka svibnja 1991. autora Gorana Pichlera nastala je, primjerice, za vrijeme prvih okršaja u Borovu selu.
Opsadu Vukovara snimili s dva idiota
– Tada još nitko nije znao što se događa niti što će se dogoditi. Zamalo smo ubijeni na tom terenu, no većina nas, ili barem ja, nismo tada dovoljno ozbiljno shvaćali opasnost. Mogli smo poginuti više puta! Moj otac doživljavao je živčane slomove, a supruga mi je bila trudna u to vrijeme, da stvar bude gora. A ja sjedim u autu dok uokolo padaju bombe. I samo mislim, dobro, nisu nas pogodili. Idemo dalje… – prisjeća se Goran Pichler, inače iz Osijeka, koji je izvještavao tijekom cijelog trajanja Domovinskog rata. Iako su većinu fotografija u to vrijeme napravili fotoreporteri, postoji baza od 300-tinjak poznatih fotografija čiji su autori Damir Radnić i Viktorin Jurić – Paša.
Dvojica dragovoljaca, pripadnika HOS-a, osim oružja na ratište su ponijeli i dva “idiota”, jednostavna fotoaparata kako bi zabilježili što se u ratu događa. U konačnici, danas su njihove fotografije jedine koje prikazuju Vukovar za vrijeme opsade.
– Smatrali smo da je to važno, da ljudi vide što se događa. I danas nam je drago što smo fotografirali, a kasnije i digitalizirali sve fotografije da budu dostupne i sačuvane. Naravno da smo čuli i negativne komentare i pitanja jesmo li se mi uopće borili ili smo samo slikali – kaže Damir Radnić koji je tri puta ranjavan tijekom bitke za Vukovar, a prije pada grada uspio se izvući u proboju.
Viktorin Jurić – Paša, rodom iz Drijenče, živio je u Beču kada je rat počeo te je odmah došao kao dragovoljac u Hrvatsku. U konačnici je u ratu proveo pet godina, više je puta ranjavan, a na kraju je na ratištu u BiH ostao bez noge.
Nisam moogao gledati rat iz daljine
– Nisam mogao gledati rat iz daljine. Priznajem, mislili smo tada da će sve to trajati 20-ak dana, a ne pet godina, ali danas se ponosim svojim putom – kaže Paša koji je ispred devastirane vukovarske bolnice fotografirao medicinskog djelatnika Tomislava Lesića – Doca. Upravo će ta fotografija biti izložena u NSK, a treba dodati i da je Lesić, koji je kasnije ubijen, prva identificirana i pokopana žrtva s Ovčare.
– Kad god sam imao priliku, fotografirao sam. I drago mi je što jesam jer je to postalo dio naše povijesti. To mi je bilo toliko važno da sam riskirao život kako bih uspio doći do Vinkovaca po nove filmove i kako bih se vratio s njima u Vukovar. Ipak, mnogi se nisu htjeli fotografirati, odnosno bojali su se da netko pogrešan ne nađe te fotografije ako nas zarobe – kaže Paša koji danas živi s obitelji u Istri.
A osim fotografija s ratišta te onih snimljenih neposredno nakon rata, na izložbi će se moći vidjeti i nekoliko njih novijeg datuma.
– Što se kronologije tiče, prve datiraju s početka svibnja 1991. i prikazuju događaje u Borovu selu, a zadnja je od 17. studenoga 2020. i prikazuje obnovljeni Vodotoranj iz zraka te panoramu Vukovara. Htjeli smo napraviti presjek svih 30 godina i nismo htjeli odabrati neke brutalne fotografije koje su ljudi obično navikli gledati kada se govori o Vukovaru. Te scene su ionako svima već urezane u pamćenje – rekao je Siniša Hančić.
Još neki motivi na fotografijama snimljenim tijekom zadnjih 20- ak godina su spomenik na Ovčari, Bijeli križ na ušću Vuke u Dunav te obnova Vodotornja. Početak tih dugo čekanih radova fotografirala je fotoreporterka Emica Elveđi kojoj je svako fotografiranje u Vukovaru veoma važno. Ona, naime, nije napravila ni jednu ratnu fotografiju u vrijeme Domovinskog rata jer je te 1991. imala samo 11 godina. Nekoliko mjeseci prije pada Vukovara s obitelji je morala napustiti rodne Antunovce i otići u prognaništvo.
Više od šetnje i protokola
– Sjećam se da sam s majkom stalno pratila vijesti iz Slavonije, a u pamćenju su mi ostale snimke nastale kada je Vukovar pao. Možda je i to jedan od razloga što drukčije gledam na, primjerice, fotografiranje Kolone sjećanja – prisjeća se Emica Elveđi koja se u okolicu Osijeka vratila 1992. A već je 1998., sa samo 18 godina, počela raditi kao fotoreporterka te je prvi put fotografirala Kolonu sjećanja.
– Od tada do danas nisam propustila ni jednu, a išla sam na teren u Vukovar čak i trudna. Do 2019. bila sam dopisnica iz Osijeka, a iako posljednje dvije i pol godine živim i radim u Zagrebu, svejedno svake godine u studenome odlazim u Vukovar – govori fotoreporterka agencije Pixsell. Objašnjava i kako je za novine i portale važno uhvatiti dobru fotografiju same kolone i protokola, no nju ipak više zanima fotografiranje emocija na licima ljudi.
– Postoji to jedno mjesto gdje svake godine stojimo i čekamo državni vrh. Tako sam ja jedne godine, dok sam čekala, fotografirala jednu baku suznih očiju dok je gledala kroz prozor, u kojem se vidio odraz Vodotornja. Bilo je to prije 10 godina i ona me od tada svake godine čekala na prozoru da mi mahne, a ja bih je opet fotografirala. Čak bi me pitala i je li dobro ispala… Kada je preminula, nastavila sam fotografirati njezinu “cimericu” da se tradicija ne prekine. Više mi znači fotografiranje te bake na prozoru nego fotografiranje protokola. Mislim da ja, koja sam čula stotine vukovarskih priča, ipak drukčije gledam na Kolonu sjećanja i pokušavam na drukčiji način prenijeti emocije te pokazati da to nije samo šetnja od nekoliko kilometara, nego puno više od toga, pogotovo za tamošnje ljude – zaključuje.
Heroj naša legenda Blago Zadro.