"Imam temperaturu koja varira od 37 pa sve do 39 stupnjeva. Noćima ne spavam, znojim se i imam glavobolju. Osjećam se malaksalo i boli me svaki dio tijela. Iako nemam respiratorne probleme poput kašlja ili kratkog daha test je pokazao da sam pozitivna na COVID-19", započela je svoju priču Zdravka Đapić, magistra sestrinstva i trenutno glavna medicinska sestra u Domu za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu.
Podsjetimo, riječ je o gospođi o kojoj je Večernji list prvi pisao. Ona je, naime, kontaktirala epidemiološku službu u Splitu još 29. ožujka, dakle prije 13 dana, budući da je posumnjala da se među štićenicima pojavio koronavirus. Ono što je ispalo problematično jest to da su joj epidemiolozi putem telefona tek rekli "da prati situaciju" iako su znali da je riječ o najugroženijoj grupi ljudi s teškim kroničnim bolestima, a koji su nerijetko stariji od 80 godina. Nakon objave priče, Zdravka Đapić postala je osoba o kojoj se priča na presicama, koju se optužuje u intervjuima i koju se izlaže linču na društvenim mrežama, a njoj ni traga ni glasa...
S njom smo stoga u petak prije podne razgovarali telefonski. Njezin glas je zvučao ispaćeno, a dalo se naslutiti da joj svako toliko naviru suze na oči.
"Kako i neće navirati. Po cijele dane čitam razne optužbe i polovične informacije koje pojedini mediji kao da ciljano plasiraju s ciljem uništavanja mog života i karijere. Ja sam sad odlučila po prvi put javno progovoriti o svemu jer više ne mogu dopustiti objede na svoj račun", priča Đapić.
Upitali smo je da nam kronološki prepriča što se uistinu događalo u tom domu.
"Istog dana kad sam kontaktirala NZJZ u Splitu, dakle 29. ožujka, kolegica i ja posumnjali smo da je jedna korisnica zaražena novim virusom. Riječ je o starijoj, posve nepokretnoj gospođi. Imala je temperaturu, a netom prije toga slomila je ruku. Pošto smo mjesec dana prije toga u domu uveli zaštitne mjere i ograničili kretanje i baš nitko nije pokazivao simptome koronavirusa, opravdano smo posumnjali da se gospođa zarazila upravo na odjelu hitne pomoći ili u sanitetskom vozilu. Imala je povišenu temperaturu i žalila se na grlobolju. Nisam čekala, odmah sam postupila prema danim uputama i kontaktirala NZJZ. Tamo mi se javila dr. Kaliterna koja je biologinja po struci pa mi nije mogla dati adekvatne informacije. Međutim kazala je da će me uskoro neko povratno kontaktirati. Uistinu je tako i bilo. Bila je to dr. Gotovac koja je kazala da pratimo situaciju ali da je za izlazak epidemiologa na teren potrebno da ih nazove liječnica opće prakse kojoj prethodno mi moramo javiti simptome korisnice doma. To sam i napravila. Naša liječnica Belita Šurjak je uzela potrebne uzorke, pregledala korisnicu doma i ustanovila joj upalu urinarnog trakta, a prilikom čega je temperatura najnormalnija pojava. Korisnici je prepisala terapiju antibioticima i temperatura se zatim povukla", govori Đapić napominjući kako joj je Šurjak naknadno kazala da je sukladno preporukama pokušala kontaktirate epidemiologe no nisu joj se javili na više poziva, a za što tvrdi, ima dokaze u mobitelu, a sve se može provjeriti i kod telekomunikacijskog operatera.
Zdravka Đapić s jednom od štićenica Doma za starije i nemoćne u Splitu/ Izvor: Večernji list
Ipak, Zdravka Đapić nije odustala. Ubrzo je privatno kontaktirala splitskog epidemiologa Peru Rizvana kazavši mu kako sumnja na žarište virusa u domu. Upravo zbog tog njezinog poziva epidemiolozi su u dom stigli 6. travnja. Tada su uzeti brisevi od 10 štićenika koji su se pokazali pozitivni, a daljnju priču svi znamo. Uslijedila je evakuacija pod rotirkama i ostaje pitanje koliko je zapravo zaraženih među osobljem i štićenicima u domu.
"Pero Rizvan je sukladno našem razgovoru poslao laboranta da uzme briseve u domu. Da nije bilo takve upornosti s moje strane pitanje je bismo li i do danas znali da nam je koronavirus ušao u starački dom", govori shrvana Đapić tvrdeći kako upravo zbog svog djelovanja koje je bilo bez ijedne greške i dalje ne može shvatiti zašto ju ravnateljica splitskog NZJZ-a Željka Karin, u čijoj je nadležnosti epidemiološka služba, optužuje za klevete i prebacuje da je trebala ići pješke do NZJZ-a ili neprestano drviti po jednoj telefonskoj liniji na kojoj joj je prethodno ionako bilo sve rečeno.
"Pa sve sam učinila. Baš sve. I više nego sam trebala, a sve zbog toga što sam zaljubljena u ovaj posao i jako mi je stalo da sve funkcionira kako treba. To je prije svega briga o našim štićenicima. Ne mogu vjerovati da mi netko u 21. stoljeću, pored interneta, naprednih mobitela, računala i globalne pandemije koja prijeti čovječanstvu, te uz sve mjere opreza koje su na snazi, govori da sam trebala otići fizički u NZJZ prijaviti sumnju na koronavirus. Upravo su oni trebali reagirati hitno i neodgodivo na prvi spomen sumnje na koronavirus u staračkom domu, a nama su, zamislite, dali smjernice kao da se radi o domaćinstvu u kojem prebiva dvoje ili troje ljudi inače dobrog zdravlja i u najboljim godinama. U domu u Vukovarskoj smješteno je 350 starih, nepokretnih i iznimno bolesnih ljudi koje koronavirus može odnijeti u nekoliko dana. Pa je li vidite da je u cijelom svijetu gorući problem proboj virusa u takve ustanove? Primjerice, je li ikome palo na pamet koliko u našem domu trenutno radi ljudi, koliko je osoblja zaraženo i koliko ih je u izolaciji. Dom trenutno ne funkcionira normalno", upitala se naša sugovornica dodavši kako joj je jako mučno slušati optužbe i po društvenim mrežama čitati komentare ljudi koji očito nisu dovoljno upućeni u cijeli slučaj.
"Sada vidimo kako svi peru ruke, svi istupaju javno i svi suptilno prebacuju krivnju na mene. A zašto? Zato što je to najlakše. Iako sam učinila sve ono što je propisao Stožer civilne zaštite i HZJZ. Jako me žalosti i jako je neprofesionalno krivnju prebacivati na niže rangirano medicinsko osoblje. Zbog toga sam željela ispričati ovu priču", tvrdi nam ona.
No to, doznajemo od sugovornice, nisu jedini problemi koji je more zadnjih tjedana. Naime, ispričala nam je i to kako je pokrenula inicijativu kod ravnatelja Ivana Škaričića da se dom opskrbi kaljačama, zaštitnim maskama, rukavicama, dezinfekcijskim sredstvima te pelenama za najugroženije štićenike.
"Kad se epidemija zahuktavala i kad je već bilo sasvim jasno da će situacija eskalirati, mi u domu nismo imali ni približno minimalne uvjete za rad. Vladala je teška oskudica zaštitne opreme i dezinficijensa. Zbog toga sam pisala Stožeru civilne zaštite Splitsko-dalmatinske županije. Inzistirala sam da se kao zdravstveni radnici i njegovatelji zaštitimo budući da radimo na jako osjetljivom mjestu. Ali ne toliko zbog nas samih koliko zbog naših štićenika kojima iz vana možemo prenijeti zarazu. No, iz stožera su mi tek kratko odgovorili da ne raspolažu traženim sredstvima te da se obratim na druge adrese. Mislila sam da će županija kao osnivač i formalni vlasnik doma napraviti više po tom pitanju", dodala je Đapić uz napomenu kako u tom smislu ne može ni riječi kazati protiv ravnatelja Ivana Škaričića budući da je rekao da se na takvim stvarima ne smije štedjeti pa joj je dao otvorene ruke za nabavku opreme.
No kad je riječ o Škaričiću, diplomiranom arheologu i osuđivanom HDZ-ovcu te bivšem gradonačelniku Omiša, a koji je na tu funkciju u domu došao bez natječaja - Đapić ima dvojako mišljenje.
"Čujte, on je kao čovjek jako pristupačan i pozitivan. Nisam nikad imala neugodna iskustva s ravnateljom", kaže ona pritom izbjegavajući komentirati nedostatak njegove stručne kompetencije i suficit kontroverzi koji se vežu uz njegovo ime.
"Možda ovaj slučaj i ne bi bio tako zanimljiv da je na njegovom mjestu netko drugačijeg političkog opusa", zaključila je Zdravka Đapić na kraju razgovora i čini nam se, diskretno sugerirajući (valjda od straha od odmazde op.a), da ipak ne može skriti nezadovoljstvo načinom upravljanja doma.
I tako su na udaru uvijek oni koji i više rade nego što trebaju. Ali općenito hi trebalo biti tako da kod zdravstvenih radnika sestra nije kriva, jer bi liječnici uvijek trebali biti dobro informirani, oni nose odgovornost