Dva koraka naprijed, jedan natrag. Takav je dojam nakon jučerašnjeg predstavljanja novog Ovršnog zakona na Vladi, prije slanja u saborsku proceduru.
Ministarstvo pravosuđa ipak je uvažilo neke bitne prigovore na manjkavosti kojih se u prijedlogu puštenom na javno savjetovanje nije ni dotaknulo: bitno su srezali odvjetničke tarife na koje se odnosio lavovski dio troškova ovrhe, a zaštitit će i dio primanja obrtnika i slobodnih zanimanja kojima se dosad ovrhom čistila cijela plaća i ostajali su doslovno bez kune.
Podignut je i iznos glavnice duga ispod kojeg se ne može ovršiti nekretnina koja nije pod hipotekom na 40 tisuća kuna. To su sve dobre stvari. Izostanak ovrha nekretnina zimi malčice je licemjeran jer, niti živimo u Sibiru, niti se buđenjem proljeća mijenja stanje na računu, no nećemo tražiti dlaku u tom jajetu.
Dlaka je svejedno poprilično: ostaju troškovi predujma, uvedeni ljetos kroz Zakon o provedbi ovrhe nad novčanim sredstvima, koje inicijalno plaća vjerovnik, a poslije ih prebacuje na dužnika, uspije li se naplatiti. Ostaje sumanuti redoslijed u kojem se plaćaju prvo troškovi i kamate, a tek onda glavnica.
Ostaje i kumulativna zatezna kamata bez limita kojoj ni nebo nije granica. I ostaju svi oni sudionici u ovršnom procesu koji nisu ni vjerovnici, ni dužnici, a ni suci: javni bilježnici, Fina, agencije za naplatu potraživanja... Ostaje i institut blokade računa, nepoznat ozbiljnim demokracijama i ostatku Europe.
I što je najvažnije: ostaje vojska blokiranih. Jer, novi zakon ne rješava stare dužnike, odnosi se samo na buduće. U bazenu od oko milijun ljudi (čitaj: birača), ovršenih s obiteljima, što je četvrtina Hrvatske, i dalje se pliva u mutnom, jako mutnom. Za njih i dalje vrijedi najgori Ovršni zakon u Europskoj uniji. I zato, da, može bolje! Puno bolje. Ali, eppur si muove, vladajućima hvala za onaj dio koji su čuli i promijenili. Voltaire je rekao da je najbolja vladavina ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima: dajmo da nam ti zakoni budu vrijedni pokoravanja.
