Moji djedovi, Garabert Vosganjan i Setrak Melikjan, od svojeg su stoljeća naučili tek kako je teško umrijeti na istom tlu na kojem si se rodio. To je jedna od uvodnih rečenica opsežnog i romana “Knjiga šapata” rumunjskog pisca, ekonomista i političara armenskog podrijetla Varužana Vosganjana koju je netom objavio zagrebački Sandorf u prijevodu s rumunjskog Ane Brnardić Opriou i Adriana Oprioua te pod uredničkom paskom Ivana Sršena.
U toj je rečenici autor koji je za ovaj roman prošle godine dobio poljsku nagradu Angelus sažeo sve ono zbog čega je roman i napisao: dakle svu muku Armenaca koje su turske vlasti početkom 20. stoljeća silom protjerivale i preseljavale iz azijskih prostranstava uz goleme, milenijske žrtve. Među tim žrtvama bili su i članovi obitelji Varužana Vosganjana od kojih su neki, poput spomenutih djedova Garaberta i Setraka preživjeli pogrom i domogli se Rumunjske. U kojoj su našli privremeni spas sve dok nije izbio prvo Drugi svjetski rat, a onda i kataklizmički komunistički prevrat uz vlast Crvene armije i kasnije svemoćnog Securitatea.
Nevjerojatno je što je sve stalo u ovu, doduše poveću knjigu s čak pet stotina stranica. Impresivno je koliko je sudbina Varužan Vosganjan u njoj opjevao i sačuvao od zaborava. I koliko je turske, armenske, rumunjske, pa i sovjetske povijesti osvijetljeno kroz svakodnevne tople ljudske priče o pojedincima koji su gubili svoje najbliže, a onda i domovine i imovine, ali nikako nisu uspjeli izgubiti identitet.
Varužan Vosganjan, čovjek koji je bio ministar u dvije rumunjske vlade, rumunjski senator, ali i nesuđeni povjerenik Europske komisije (od tog je posla morao odustati zbog podmuklih i dramatičnih optužbi rumunjskih medija) u “Knjizi šapata” minuciozno je opisao obiteljsku povijest, ali i svoje djetinjstvo potpomažući se vlastitim, ali i sjećanjima svojih predaka. Pred čitateljima je stoga jedan tolstojevski roman rijeka koji u svojim bogatim rukavcima krije bezbroj podataka i likova, pravu galeriju slikovitih junaka koji doista djeluju kao potpuno izmišljeni i izmaštani.
Uzmimo tu, primjera radi, samo lik industrijalca Hortina Fringjana i priču o njegovoj oporuci koju stalno dopunjava. Pa to je maestralni roman u romanu. Ali povijest 20. stoljeća jugoistočne Europe, ali i umirućeg Osmanskog Carstva toliko je prepuna snažnih, tektonskih civilizacijskih padova i posrnuća da je Varužan Vosganjan u ruke dobio prvorazredni povijesni materijal koji je majstorski literarno uobličio uz podosta diplomatskog takta i bez starozavjetnih iskušenja. Jer opisivanje svih genocidnih politika koje su nesretne Armence iskušavale tijekom gotovo cijelog 20. stoljeća, moglo je otići u drugu krajnost inzistirajući na osveti i formuliranju nekakve kolektivne krivnje jednog, drugog ili trećeg naroda i režima. No, takvih poriva u ovoj knjizi nema ili ih ja nisam detektirao.
Nema tu uskogrudnog generaliziranja i spominjanja nekakve teorije zavjere u stilu, svi su protiv nas Armenaca, pa smo onda opravdano i mi protiv svih. Ali se u ovom romanu nikako ne prešućuje operacija Nemezis koja se uspješno svetila turskim velikodostojnicima koji su organizirali i provodili pogrome nad Armencima od travnja 1915. godine, kada je 24. travnja uhapšen, a onda u Istanbulu i ubijen, i to kamenovanjem do smrti, vodeći armenski pjesnik Daniel Varužan.
Najpotresniji dijelovi ove knjige posvećeni su nesretnoj armenskoj dječici, bebama i najmlađima koji su sustavno i masovno mučeni i ubijani, i to baš na današnjem sirijskom teritoriju, pa i u blizini grada Alepa i u pustinji Deir-ez-Zor, koja je tako postala jedna od najvećih armenskih grobnica na svijetu. Strašnu brutalnost nad onima kojima je mogao (i trebao) pomoći samo Bog Varužan Vosganjan opisao je maksimalno decentno, gotovo na distanci, jednostavnim i ubojito kratkim rečenicama. I tako po tko zna koji put čitateljevu savjest stavio pred ispit moralnog iskušenja i duboke duhovne patnje.
Ovo je knjiga u kojoj se je tako lako poistovjetiti sa žrtvama, ali i osjetiti krivnju pred svim onim nepravdama koje u svom životu nismo spriječili.
