Jedan od stereotipa je da smo katolički i kulturan narod. No, na temelju istraživanja jasno je da su Hrvati jedan od europskih naroda koji najviše psuju. A psuje se sve. I najveće svetinje i najviše vrijednosti; i na poslu, i na ulici, i u školama, i u kafićima, na stadionima, po domovima Psuje se da se izraze ljutnja i frustracije, da se pojača dojam ili istakne problem, ali i tek tako Psovka je transfer.
Ona zlo raspoloženje, nemoć i frustraciju prenosi na drugoga. Nije usmjerena prema pravom izvoru nevolja prema središtu onoga tko psuje. Psovač ima problema sa sobom. On je u trajnoj obmani jer nevolje uvijek dolaze od drugoga, zvao se on Bog ili čovjek, stvar ili pojava. Fokusiran na drugoga i drugo, psovač nikad neće dovesti sebe u pitanje. Psovač je i dužnik koji uskraćuje razumsko obrazloženje ili pak kreposno svladavanje, već jednostavno svojom rušilačkom energijom iskazuje slabost, ali i nekulturu. Činjenica da Hrvati mnogo psuju zapravo pokazuje da je vjera kojom se vole dičiti zapravo deklarativna te da su nekulturni.
Borba protiv psovke predstavlja stvaran izazov i duhovnim pastirima, ali i onima koji rade u obrazovanju, kulturi, medijima Psovka je pošast. Ne manja od pušenja, recimo. Ako joj svjesno i odgovorno ne stanemo na kraj, još će nas dugo vući prema nekulturi. Psovka, međutim, vrijeđa dostojanstvo svih koji pripadaju istom civilizacijskom krugu, istom narodu i vjeri.
