Najprije je bio Franjo Josip, pa Josip, pa Franjo. Poslije je došao i netom prošao – Ivo (Sanader). Uz malo sreće, moglo bi to značiti da je era Velikana, Spasitelja, Vođa za Hrvatsku ipak završena. Nedjeljni su predsjednički izbori, tako, pokazali novu značajku domaće demokracije – trijumf institucija.
Kandidat čiji su se općeprihvaćeni nedostaci pokazali faktičkim prednostima uvjerljivo je pobijedio suparnika čiji su se prednosti iskazale realnim manama. Razlog je posve jednostavan, nakon prvoga kruga doslovce sve su domaće institucije podržale Josipovića.
Bandiću je stoga ostalo tek da se pokuša na brzinu restilizirati u vođu pokreta otpora protiv svih institucija, no netko tko je desetljećima bio šerif od Nottinghama ne može tek tako postati Robinom Hoodom.
Ovo je zbrzano institucionaliziranje u prilog Josipoviću izvedeno na tipično hrvatski način: nemuštom pozicijom HDZ-a, vrdalamastim ponašanjem rimokatoličkih funkcionara, pogrešnom odlukom DIP-a, neviđenom blamažom Uskokova glasnogovornika itd. Bandić je, odjednom, ispao žrtvom, a Josipović "blijedim kandidatom". Pritom je negdje zagubljena Josipovićeva superiorna kvalificiranost za predsjedničku službu, ali i činjenica da Bandića nisu podržavali tek "mafijaši", nego velik dio mladih i neprivilegiranih – onih koje demokracija ne smije zapostaviti.
Osim smjene samog Banditosa i njegovih poslušnika zanima me kako objašnjava da kasne plaće u Holdingu, ima li to veze sa troškovima kampanje koju smo očito mi sami platili.Lako je tuđim novcem kupovati glasove , ta on je na to navikao ovih deset godina. Sami smo si krivi za to, a vrijeme bi bilo da i to promjenimo.