Dovoljno je pogledati naslove ruskih medija, bliskih Kremlju, pa da se razabere zadovoljstvo geopolitičkim potezima predsjednika Vladimira Putina. Djelomično povlačenje ruskih snaga iz Sirije, prema ruskim medijima, ne samo što ne znači poraz na bojnom polju već označava pobjedu i potiče mir. Putin nije ratoboran, kakvim ga opisuje Zapad, već car koji gleda naprijed.
Nije svrgnuo Assada, pogrešku kakvu je učinio Zapad maknuvši tijekom intervencije u Iraku Sadama ili u Libiji ubivši Gaddafija, već ga je zadržao na nogama kako bi vodio prijelazno razdoblje. Rusija je prisilila Assada na pregovore s oporbom, kažu ruski mediji i postavljaju retoričko pitanje: Nije li to pobjeda, poslije petogodišnjeg kaosa, terorizma i opasnosti od svjetskog rata? Washington je znatno oprezniji. List New York Times piše kako ono što govori Putin često nije u stvarnosti onakvo kakvim ga prikazuje i podsjeća na stanje u Ukrajini. Putin je telefonski najavio američkom predsjedniku Baracku Obami odluku o povlačenju dijela ruskih snaga. Uostalom više nije vijest da njih dvojica telefonski razgovaraju. SAD ocjenjuju kako nije baš sve usmjereno prema miru.
Obama traži i puni pristup humanitarnih organizacija sirijskom pučanstvu. Što želi Putin? Šestomjesečnom vojnom operacijom, u kojoj je potrošio oko 500 milijuna eura, Putin je htio, prije svega, pokazati da je Rusija najjači, uz SAD, igrač u svjetskoj globalnoj politici. Nadalje, Putin je proteklih mjeseci više puta bio u kontaktu sa saudijskim kraljem Salmanom, inače američkim saveznikom. Kralj Salman će pohoditi Moskvu. Dok SAD, Francuska i Velika Britanija opskrbljuju Saudijsku Arabiju oružjem, Moskva gleda na iransko tržište. Prije nekoliko dana Rusija je s Teheranom potpisala sporazum vrijedan osam milijardi dolara za tehnološko usavršavanje Irana, čitaj oružje. No, je li Rusija izašla iz izolacije, ima li ekonomskih resursa za igru na svjetskoj pozornici? U svakom slučaju, u Siriji nije uspostavljen mir, a Moskva je u vojnim operacijama pokazala da ima oružje za izvoz.
