"Radije ću sjediti doma nego da me poslodavac iskorištava za dvije tisuće kuna, ne plaća mi prekovremene i maltretira me vikendima", povjerio nam se mladi elektrotehničar koji na riječku burzu rada već godinu dana uredno svaki mjesec dolazi po pečat u radnu knjižicu, što mu osigurava jeftiniji pokaz i zdravstveno osiguranje.
I nije jedini. Kako je u Primorsko-goranskoj županiji udio mladih (od 15 do 29 godina) u ukupnoj populaciji nezaposlenih čak 30,5 posto i raste, u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje provjerili smo traže li mladi doista posao na burzi rada u vrijeme krize.
Uporno traže zaposlenje?
Branka Radolović, voditeljica Odjela za posredovanje i pripremu za zapošljavanje u riječkoj podružnici HZZ-a, ne želi ulaziti u razloge zbog kojih se ljudi prijavljuju na Zavod, no slaže se da mnogi k njima dolaze jer druga državna tijela svoje "usluge" uvjetuju evidencijom na HZZ-u.
– Istina je da preko nas dolaze do socijalnih i drugih prava, no svaka osoba koja se evidentira mora biti raspoloživa poslodavcu i otići na razgovor ako se to od nje zatraži. Mladi uglavnom aktivno traže zaposlenje uz pomoć naših savjetnika, no oni bez iskustva loše su sreće. To je vrlo obeshrabrujuće, objašnjava.
Bez perspektive
Kada tomu dodamo podatak da u Hrvatskoj svaka druga mlada osoba posao traži dulje od godinu dana, ne čudi što se mnogi nakon niz neuspjelih pokušaja odluče "pritajiti" kod roditelja i pričekati bolja vremena. Statistike HZZ-a za siječanj idu tomu u prilog – nezaposlenih sa završenom srednjom školom prošli je mjesec evidentirano gotovo četiri tisuće, a sa stručnim studijem, fakultetom ili magisterijem nešto manje od tisuću. Gotovo trećina njih nikada nije radila.
U županiji okrenutoj turizmu mnogi će zaradu potražiti u sezonskim poslovima, koji se, zamijetili smo na oglasnoj ploči Zavoda, polako počinju otvarati. 28-godišnji kuhar iz Rijeke tvrdi da već godinama preživljava zahvaljujući dobroj zaradi tijekom ljeta.
– Šest mjeseci u godini radim u restoranu na Krku, a ostatak se odmaram i polako "grickam" zaradu. I ne žalim se. U banana republici u kojoj živim to je najviše što mogu postići.
To je sve besmisleno,nitko ne govori koliko je onih koji nisu evidentirani a po situaciji kakva se nadzire biti će još gore.Ljudi nemaju za autobus vidim ih idu pješice i po 25 km samo da udare pečat na Birou a ispod časti im se je švercat po autobusima.Većina njih nisu invalidi i nemaju neki još status branitelja jer nisu LAŽNI HRVATI,,A zakon o radu i o pravima radnika je jedna obična farsa za LOPOVSKE birokratske institucije kojih se nećemo tako lako rješiti!!