III. dio - Krediti proglašeni javnim dugom kako bi se prikrile malverzacije Da se radi o sumnjivim poslovima, govori i činjenica da ge krajem prosinca 2004. godine ministar financija Ivan Šuker sva ova jamstva i kredite Borodsplitu uvrsti svojom odlukom u popis obveza koje spadaju u javni dug Republike Hrvatske, čime je dodatno opteretio Državni proračun (klasa 011-01/04-01/241, ur.br. 513-05-03/04-7, od 31. prosinca 2004. godine). Možda je upravo zbog malverzacija novcem od ovih kredita Sanaderova Vlada, točnije ministri Šuker i Vukelić, godinama prikrivala kriminal i pranje novca u Brodosplitu. Umiješanost vodećih Sanaderovih ministara, očito je bila adut Uprave toga splitskog poduzeća da se i sama počne baviti nezakonitim poslovima i pranjem novca. Čini se kako su Vukelića i Šukera „držali u šaci“. Sve dok cijela afera i poslovanje Brodosplita nije postalo sumnjivo stranim i međunarodnim financijskim institucijama i policijama. Sanader, Šuker, Polančec i Vukelić novac prali tajnim operacijama preko Raiffeisen banke Dokumetacija kojom raspolažem do detalja razotkriva tehnologiju pranja novca u poduzeću Brodosplit. Dana 30. travnja 2004. godine Vlada je u tajnosti dogovorila sa upravom Raiffeisen banke u Hrvatskoj i njezinom matičnom bankom u Austriji potpisivanje kreditnog ugovora za tobožnji investicijski kredit poduzeću Borodsplit uz izdavanje Vladinih jamstava. Prva prepreka potpisivanju ovakvog ugovora bila je moguće rizično inozemno zaduživanje Republike Hrvatske kod stranih komercijalnih banaka. Zbog toga je u Sanaderovom timu vrlo brzo osmišljen model po kojem bi se izbjeglo prijavljivanje ovakvog zaduživanja kao daljnje kreditno zaduživanje države u inozemstvu. Naime, dogovoreno je da Raiffeisen banka u Hrvatskoj ugovori kredit sa svojom matičnom bankom u Austriji, te da banka registrirana u Hrvatskoj potpiše sa matičnom bankom u Austriji specijalni i tajni Ugovor o sudjelovanju u kreditnom poslu. Nakon tako potpisanog ugovora, Brodosplit bi potpisao kreditni ugovor sa Raiffeisen bankom u Hrvatskoj, a Vlada bi izadala jamstva za takav kreditni posao. Formalno bi se izbjeglo provođenje ovog kreditnog posla kao zaduživanje države u inozemstvu, iako se zapravo radi o nezakonitom modelu skrivenog (tajnog) zaduživanja države kod stranih banaka. I nakon 2004. godine Sanaderova je Vlada nastavila potpisivati tajne kreditne ugovore po uzoru na ovaj sa Raiffeisen bankom, lažno prikazujući kako se ne radi o inozemnom zaduživanju Republike Hrvatske. Brodosplit je bio tek „generalna proba“. Nakon što je na najvišoj razini, između ministara Vukelića, Šukera, te premijera Sanadera usklađen kriminalni kreditni model za financiranje Brodosplita, te dogovorena tehnologija tajnog inozemnog zaduživanja, dana 30. travnja 2004. godine matična banka u Austriji Raiffeisenlandesbank i banka kćer u Hrvatskoj Raiffeisenbank Zagreb, potpisale su međusobni Ugovor o sudjelovanju u financiranju kredita (Master Participation Agreement). Iz sadržaja ugovora razvidno je da matična banka u Austriji, dakle Raiffeisenlandesbank Austrija ostavlja otvorenim mogućnost za financiranje raznih transakcija vezano uz kredite, kredite po jamstvima države i potpisivanje drugih sličnih financijskih ugovora sa „klijentom“. Drugim riječima, ove dvije banke ugovorile su ovim tajnim ugovorom da tvore jedan mini – konzorcij za pribavljanje kreditnih financijskih sredstava za „klijenta“, koja će onda kroz razne kreditne linije i razne oblike financijskih ugovora plasirati u Hrvatskoj. „Klijent“ u ovom slučaju nije Brodosplit, kao što bi netko mogao krivo pomisliti. „Klijent“ je Republika Hrvatska, odnosno Vlada, u ovom slučaju Vlada Ive Sanadera. Tajni model fiktivnog zaduživanja Ovaj Master Ugovor između dvije poslovno i vlasnički povezane banke, jedne u Austriji i druge u Hrvatskoj (navodno u austrijskom vlasništvu), zapravo je predstavljao osnovu za sve tajne kreditne transakcije koje su se odvijale po ovom modelu. Naime, ugovorom su dvije banke ugovorile da će zajedno sudjelovati u kreditnim i financijskim poslovima za „klijenta“ u Hrvatskoj. Master Ugovor izvan svake sumnje razotkriva tajni model zaduživanja hrvatske Vlade u inozemstvu, a da takva kreditna zaduživanja nigdje ne prikazuje kao izravno inozemno zaduživanje i stvaranje kreditne obveze Vlade. Naprotiv, Vlada u tajnom dogovoru sa dvije poslovne banke prikriva podatke o stvarnom kreditnom zaduživanju i cijeli kreidtni posao lažno prikazuje kao sklapanje ugovora između poduzeća (Brodosplita) i banke (Raiffeisen banke u Zagrebu). Nigdje, čak niti u Vladinim odlukama o davanju jamstva Brodosplitu za kredite, nije navedeno niti prijavljeno Hrvatskoj narodnoj banci da se radi o inozemnom zaduživanju Republike Hrvatske. Barem ne u trenutku potpisivanja ovakvog ugovora i realizacije kredintog posla sa inozemnom bankom. Koordinatori provedbe tajnog Ugovora o zajedničkom sudjelovanju u kreditnim poslovima (kako bi se mogao prevesti naziv Ugovora koji je potpisan u travnju 2004. godine) imenovani su točkom 10.2 Ugovora: Rudolf Raimann (Raiffeisenlandesbank, Austrija) i Georg Lauringer (Raiffeisenbank Zagreb).

IV. dio - Na inzistiranje ove dvojice tadašnjih prokurista matične banke u Austriji, ovaj članak Ugovora naknadno je uvršten na kraj Master Ugovora kao odredba 11.6 Ugovora. HDZ izvlačio novac od fiktivnih kredita na tajne račune? Takvi tajni kreditni aranžmani s bankama za HDZ su, očito, predstavljali dobar izvor gotovinskih financijskih sredstava. Naime, dokumenti ukazuju na tehnologiju kojom je Sanaderova Vlada izvlačila novac na izdvojene i tajne račune u Austriji od ovakvih kreditnih aranžmana koje je u tajnosti potpisivala sa stranim banakama. Tako su banke s poduzećem koje su formalno kreditirale potpisivale pod istim registarskim brojem i brojem ugovora o kreditu dva različita kredita, točnije; dvije kreditne isplate po jednom kreditnom ugovoru. Isplate su bile jednakih iznosa, u slučaju Borodsplita radilo se o dvije isplate po 20 milijuna američkih dolara, ali je učešće austrijske banke u te dvije isplate bilo različito. Naime, kod isplate kreditne linije koja je stvarno završila na računima Brodosplita ukupni iznos kredita iznosio je 20 milijuna američkih dolara, ali Raiffeisenlandesbank iz Austrije u toj isplati sudjeluje sa 17,5% ok ukupnog iznosa, točnije sa 3,5 milijuna američkih dolara. Kod druge isplate u ukupnom iznosu od 20 milijuna američkih dolara matična banka iz Austrije sudjelovala je sa čak 35% od ukupnog iznosa kredita, točnije sa 7 milijuna američkih dolara. Ta druga isplata završila je na tajnom računu registriranom na poduzeće Brodosplit u Austriji, a novac je kasnije transferiran na treće nepoznate off shore račune u privatnom vlasništvu fizičkih osoba. Da se doista radi o protuzakonim transakcijama dokazuje i činjenica da se obje ove isplate od po 20 milijuna američkih dolara vode pod jednim brojem ugovora o kreditu i „pokriveni“ su istim jamstvom hrvatske Vlade (Ugovor o kreditu broj 04001030059, potpisan 27.2.2004.). U ime matične banke u Austriji ove su transfere potpisali i račune otvorili Michael Stegmuller i Herbert Schoffmann. Hrvatska narodna banka prikrivala nezakonitosti Već sredinom 2004. godine zbog pokretanja istrage u Austriji o mogućem pranju novca kroz sumnjive kredite poduzećima u Hrvatskoj, Sanaderova je Vlada na neki način bila prisiljena ultimativno zahtijevati od Hrvatske narodne banke i guvernera Željka Rohatinskog legalizaciju ovakvog poslovanja sa bankama u Hrvatskoj i stranim bankama u ovom slučaju bankom u Austriji. Tako je početkom lipnja 2004. sva dokumentacija o ovakvom modelu nezakonitog kreditiranja i zaduživanja države, dostavljena Hrvatskoj narodnoj banci kako bi se iznašao model legalizacije ovakvog poslovanja Sanaderove Vlade i kako bi se prikrilo pranje novca koji je nezakonito transferiran na tajne račune iz kreditnih linija ugovaranih u tajnosti sa stranim bankama. Ipak, iz dopisa Uprave Raiffeisen banke u Hrvatskoj Hrvatskoj narodnoj banci (HNB), razvidno je kako je ta banka i ranije obavljala ovakve poslove i za prethodnu Vladu o čemu je, kako proizlazi iz dopisa od 2. lipnja 2004. godine, redovito u pisanom obliku izvješćivala čelnike Hrvatske narodne banke. U tom pismu Uprava Banke vrlo detaljno opisuje poslove iz ovakvih ugovora, međutim, predlaže HNB-u da se ovakvi ugovori lažno registriraju kao ugovori o prodaji kreditnog rizika stranoj banci, kako bi se opet prikrila prava priroda i izvori zaduživanja države, te kako bi se prikrio tijek novca u paralelnim isplatama po osnovi jednog te istog sklopljenog ugovora o kreditu. Tako je, prema prijedlogu Uprave Raiffeisen banke u Hrvatskoj, HNB u suradnji s tom bankom, a po izravnom nalogu Banskih dvora iznašla model legalizacije ovih nezakonitih poslova Sanaderove i prethodne Račanove Vlade. Jednostavno je lažno registrirala te ugovore kao ugovore o prodaji kreditnog rizika stranoj banci. Posebno je zanimljivo kako je u takav kriminalni inženjering u Hrvatskoj narodnoj banci bila izravno uključena supruga nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i bliskog prijatelja premijera Ive Sanadera, Mate Granića. Sanader je Graniću, inače, svojevremno bio i glavni jamaca za kredit kod jedne poslovne banke. Upravo je Jadranka Granić u suradnji sa Marijom Mijatović Jakšić osmislila kriminalni inženjering HNB-a kojim su prikrivene nezakonite kreditne transakcije hrvatske Vlade. „Kao što ste upoznati Banka je u 2003. godini provela dvije transakcije prodaje dijela aktive – prodajući kreditni rizik iz svog portfelja inozemnim bankama, o čemu smo Vas obavijestili dopisima od 26. veljače 2003. godine i 26. ožujka 2003. Ujedno smo zatražili da nas obavijestite o statističkom obilježavanju ove vrte transakcija dopisima od 7.3.2003. i 19.11.2003. Kako na žalost do danas nemamo odgovor, na koji način obilježavati priljev po osnovi prodaje, odnosno odljev (transfer sredstava Kupcu po osnovu naplate kredita), primjenili smo šifru osnova 890 i o tome Vas također obavijestili“, stoji u pismu HNB-u koje su u ime Sektora odnosa sa financijskih institucijama Raiffeisen banke u Hrvatskoj potpisali D. Delić i V. Muratović.

Nema kruha za poštenog čovjeka u ovoj državi dok se opet ne otvori GOLI OTOK!