Split ima dva lica. Jedno se mršti sa stranica crne kronike. To je Split u kojem se puca u kafićima usred bijela dana, tinejdžeri se bodu noževima na ulici, srednjoškolke dogovaraju tučnjave, fratri zlostavljaju djecu... Čitajući naslove hrvatskih novina (istinite, nažalost), nije čudo što ćete zaključiti kako se sve zlo ovog svijeta slilo u grad pod Marjanom. Istodobno, Split pulsira životom, već je pun turista koji su se razmiljeli po Dioklecijanovoj palači, podrumima i rivi, ugošćuje Simple Mindse na otvorenom, opet organizira Ultra Music Festival, u njemu je zasjedala Vlada bez posebnih mjera sigurnosti i, vjerovali ili ne, ljudi slobodno hodaju gradom i danju i noću ma što mediji o tome pisali...
Nasmiješeno lice Splita, međutim, sve se teže uočava, a ovo tamno dominira do te granice da je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović imao potrebu kazati kako je Split siguran grad, da je riječ o izoliranim incidentima koji su stvorili drukčiju percepciju javnosti.
Nas je zanimalo kako Split doživljavaju njegovi kulturnjaci, glazbenici, glumci, ljudi koje inspirira, koji u njemu rade i svojim radom nastoje nešto promijeniti.
– Postoje dva lica svega. Život ima puno lica pa tako imamo i dva lica Splita. Eto, u zadnje vrijeme je izašla ta crna strana, ali upravo se održava Drugi festival knjige, jučer je u Splitu bio Jo Nesbø, bliži se Splitsko ljeto i kulturni život u Splitu bogatiji je nego ikad. Mediji možda više vole loše vijesti, jer ljudi to više vole, znate onu narodnu “dobar glas daleko se čuje, loš još i dalje”. Ne bih volio gledati Split kroz crnu prizmu – kaže Saša Antić iz TBF-a.
– Ja Split doživljavam kao jedan konstantni ulični teatar. Živ je grad, neposredan, takav je. Split ljudi doživljavaju kroz predrasude i neke arhetipove Splita, poput Hajduka, rive, picigina, Splitskog festivala, Gibonnija, Olivera, TBF... Sve je to Split, a ništa od toga nije Split – kaže Antić. Smeta mu što je dobar dio grada spavaonica, puno kvartova nema primjerene kulturne sadržaje, čak ni knjižnice.
Temperamentan grad
– Split sebe treba osvijestiti malo šire od gradske jezgre i tog turizma koji galopira. Upravo o pitanju kako će se turizam razvijati, a, kako je krenulo, guta sve, ovisi budućnost grada. Ipak, dobro je da se Split razvija, ali nužno je produljiti sezonu i istodobno grad razvijati i na kulturnoj razini da ne nudimo samo more i plažu. Dobar primjer je gastroponuda koja je u Splitu vrlo kreativna – govori Saša Antić koji na kraju zaključuje da podvojenost Split crpi i iz samog svog imena.
– Sklon sam filozofskom razmišljanju pa ću reći i “nomen est omen”, a Split je raspolovljen, raskoljen, uvijek u krajnosti, ali uvijek neposredan, ljudi će vam reći sve što misle. Jedan vrlo dinamičan grad. Teško ga je staviti u definiciju. Imate Naš Hajduk koji je sociomodel upravljanja klubom, s druge strane Hajduk funkcionira čistom korporativnom i sportskom logikom. Suprotnosti su svugdje, što ćete, lud grad, ali pozitivno lud, zaigran... – smatra Antić.
Legendarna Meri Cetinić pak kaže kako pamti jedan drukčiji Split. – Grad je moje mladosti Split u kojem se točno znalo tko se bavi glazbom i kakav tko talent posjeduje. To je i tada bilo moje okruženje jer smo se svi svakodnevno družili, poznavali, surađivali i stvarali neku novu glazbu i vrijednosti, od čega je mnogo ostalo živjeti i dan-danas. Danas je Split drukčiji i mnogo manje sudjelujem u nekom zajedničkom životu. Opredijelila sam se za svoju individualnu i stvaralačku glazbenu aktivnost. Primjećujem klimu koja nije baš poticajna i kreativna, jer umjetnik koji radi i stvara samostalno i još uvijek najviše pažnje posvećuje nekim stvarnim umjetničkim vrijednostima teško dopire u javnost i medije, ako nije povezan s nekim strukturama i krugovima koji će mu to omogućiti i „dozvoliti“ – rekla nam je glazbena diva.
Što se tiče te crnokronikaške svakodnevice Meri Cetinić kaže da je Split je uvijek bio temperamentan grad i možda se svaki eksces naglašava.
– I ljudi su se promijenili, ne teži se toliko za kvalitetom i profesionalnošću, kako u umjetnosti tako i drugim aspektima života, već je sve više usmjereno na brzu i lakšu zaradu, osrednjost, „umrežavanje“…. Ali ja baš ne mogu znati kakva je opća situacija jer sam sve manje u gradu – kaže Meri koja sve više vremena provodi na otoku Korčuli, u Blatu gdje na miru svira i sklada. – Bez obzira na sve, dužnost i misija umjetnika je da stvara i djeluje u svim okolnostima i nastoji svojim radom pridonijeti kulturi svog grada i sredini u kojoj živi – poručuje Meri Cetinić.
Glumac i dramski pisac Elvis Bošnjak, osnivač teatra Play drama, kroz čije su dramske studije prošle stotine mladih i onih malo starijih, nije želio sudjelovati u priči o dva lica Splita.
– Jako puno sam javno govorio i pisao o toj temi i jedino što sam postigao je da sam postao dosadan samome sebi. Beskrajno sam umoran od tih jalovih pokušaja da svojim mišljenjem nešto ili nekoga pomaknem – odbio je poziv Bošnjak riječima iz kojih se jasno očitava što misli.
Marinko Biškić prvi je splitski panker, mnogi će ga se sjećati iz benda Fon Biskich i Narodno blago i on unatoč i neugodnim iskustvima kada je prije 40-ak godina znao na ulici dobiti i batine, ne krivi za to “voljeni grad”. – Split je grad živih boja, jakog temperamenta, a za mene i jako inspirativan. Svaki dan prošetati uz kamene pločnike i zidine stare 1700 godina koje prkose svim ratovima i promjenama, grad utočiste mnogim kreativnim ljudima. Kao i svaki veliki grad, nije ni crn ni bijel, ali ljudima je nekako drago pojednostavniti stvari. Zadnjih godina se nekako forsira ta crna strana i etiketira na razne načine iako statistika i policijski izvještaji pokazuju da je Split siguran grad u kojem se može mirno šetati u bilo koje doba dana i noći. U kojem se, da uzmemo za primjer u vrijeme Ultra festivala, kada grad bude preplavljen pijanim mladim turistima, ne zabilježe nikakvi veći incidenti iako na stotine mladih spava po plažama i parkovima – podsjeća Biškić.
Dinamika rađa velike stvari
S obzirom na supkulturu kojoj je u mladosti pionirski pripadao, pitali smo ga je li Split napredovao što se tiče toleriranja različitosti. – Eto i meni su opjevane osamdesete u srcu, ali kad govorimo o nasilju prema marginalnim skupinama, mogu reći da sam tada bio nekoliko puta napadnut, čak mi je jednom slomljen prednji zub, bez ikakvog razloga, osim ako nije razlog to što sam imao obojenu kosu, poderane rebatinke i bedževe na PVC jaketi jer za kožnu nisam imao novca. Nasilja je uvijek bilo i, nažalost, još će ga dugo biti. A život u Splitu je sigurno puno mirniji nego u većini gradova – tvrdi Biškić.
Pjevač Matko Jelavić pak kaže kako cijela Hrvatska ima dva lica i normalno je da ga ima i Split.
– Split je specifičan zbog palete različitih pogleda i to je dobar pristup. Nema pravo ni jedna ni druga strana apsolutno ali se iz takve dinamike izrode veliki ljudi i veliki projekti. Split je poseban. To je razina kulturnih gledanja koja je priznata i to međunarodno. Trvenje različitih pogleda nužno je da bi se rodila kvaliteta. Imali smo neki dan Sv. Duju, koliko je velikih ljudi tu bilo. U slučaju Hrvatske nije tako, uvijek prevlada službeni stav u odnosu na ono što misli publika, odnosno narod i disproporcije su ogromne. Split se uspio izvući iz toga, on to rješava na jedan specifičan način zato i je centar Jadrana i po puno stvari centar Hrvatske. Oponiranje uvijek dobro dođe da bi se išlo naprijed. Rezultati Splita su daleko veći od rezultata Hrvatske, a tu mislim na kulturu, film, glazbu, sport, znanost, jezikoslovlje... Split je u mnogočemu stvarno prvi – kaže Jelavić.
Zanimalo nas je što o gradu u kojem živi i radi i koji je prihvatila kao svoj, misli glumica Anastasija Jankovska, Ukrajinka sa stalnim angažmanom u splitskom HNK, trenutačno i izvanredna studentica režije u Moskvi.
– Sve je u životu stvar perspektive. Jednu te istu stvar možemo sagledati s različitih strana i na različit je način doživljavati. Ja još gledam jako pozitivno na ovaj grad koji je meni dao mnogo slobode jer najgori je glumac onaj koji ne radi, a ja sam igrom slučaja došla na poziv Milana Štrljića i, što se tiče karijere, imala sam u Splitu više slobode nego igdje drugdje. Jako sam zahvalna na tome. Što se tiče Splita kao grada kulture, svi govore o tom nekom zlatnom dobu koje je iza nas, kada je cijela hajdučka momčad dolazila u kazalište Dari Vukić uručiti buket cvijeća iza predstave. Naravno da bih htjela da toga još ima. Ali, u Splitu kultura koliko je potrebna, toliko smo okruženi tom kulturom od zidina, palače, predivnog vremena, mora, maslina pa ponekad imam osjećaj da uopće nije ni potrebna iako je to užasno izgovoriti... Ali, kako možeš nadmašiti, reći ću, Božje djelo? Zaista postoji ta dvojakost. Jako bih htjela da se kultura digne na višu razinu, pogotovo sad otkako sam otputovala pa ga pokušavam sagledati ne toliko prisno, već iz udaljenije perspektive i mislim da ima jako puno potencijala koji su neiskorišteni – kaže Anastasija Jankovska koja planira i kada postane redateljica i dalje živjeti i raditi u Splitu i baš zato bi voljela da se neke stvari pokrenu, odnosno da nudi raznovrsnije kulturne sadržaje.
– Split ima bogatu kulturnu i kazališnu tradiciju, izvrsne glazbenike koje je iznjedrilo to područje i nadam se da ćemo u skorašnjoj budućnosti doživjeti da uistinu postane i grad kulture – poručuje Jankovska.
Nikola Čelan, član je TBF-a iz prve postave i autor nedavno izašle knjige “Kako sam preživio splitske 90-e i prvih deset godina TBF-a”, u kojoj je zamrznuo duh jednoga grada i jednoga vremena. Pitali smo ga što se u Splitu promijenilo od 90-ih do danas.
– Sve se promijenilo maksimalno, to se vidi iz moje knjige gdje je riječ o paklu ratnog zaleđa, nazvao sam to ratni backstage. Mnogi ljudi iz tog vremena nisu preživjeli, ali što je najluđe ne zato što su poginuli na ratištu, mi smo mlađa generacija, ljudi su poumirali ovdje od očaja i najraznovrsnijih mogućih demona. Ali, to smo preživjeli, što je slavodobitno konstatirano u mojoj knjizi, imamo TBF koji je manifest cijele te pobjede u mojoj viziji, a sad smo doživjeli da se grad zadnjih četiri-pet godina metamorfozira u nešto prihvatljivo i to je ono što me najviše šokira – kaže Čelan.
Mnogo hvale za Oparu
Otkud ta negativna percepcija Splita, pitamo ga.
– U mladoj hrvatskoj državi naviknulo se na Split gledati kao na Afriku sa strujom, u najuvredljivijem kontekstu. Studirao sam u Zagrebu, ondje sam proveo šest godina, a i sad vidim da mnogima nije drago što se u Splitu stvari miču, a miču se. Negativna percepcija, na žalost, dolazi iz Zagreba, najviše jer nekome odgovara da se Split predstavlja samo kroz crnu kroniku, neki kolektiviteti se puno bolje osjećaju kada se stalno osjećaju napetosti i kad nas nerealno šutaju i nazivaju vražjim otokom, gradom slučajem. Imamo svojih urbanih problema, ali to je otišlo u toliki mit da je to degutantno. Ja sam se 2001. iz dišpeta vratio u Split – kaže Čelan. Negativnoj percepciji Splita pridonose, kaže, i ekstremna politička strujanja u gradu koja su u krajnje destruktivnom sukobu.
– U “clashu” su krajnja desnica koja je totalno opskurna, a s druge strane tradicionalna ljevica koja nije ništa bolja, dapače, zna biti puno destruktivnija. Stalno se događa neki “clash” te dvije struje koji ne donosi nikome ništa dobro. Centrističke snage bi morale nešto artikulirati iz našeg kulturnog pokreta koji traje već 30 godina – kaže Čelan i dodaje kako je Split u kasnom socijalizmu imao sve urbane simbole, HNK, jak Hajduk, jak škver, a onda je puno propatio u ratu, kad je taj kulturološki aspekt u gradu srozan.
– To je vidljivo i u garniturama naših gradonačelnika gdje je ovo što smo prošli sa Želom i lijepljenjem pršuta na čelo nije najgore što nam se kulturološki dogodilo, kako se percipira izvan Splita. Ovo iza njega što je bilo, to je bila prava čerga, nije se znalo tko pije, a tko plaća, dok se za vrijeme Keruma neki sumanuti red znao dogoditi. Međutim, imali smo veliku sreću s Oparom – tvrdi Čelan, koji inače prati koncertnu i festivalsku scenu, ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, ali tvrdi da ga je gradonačelnik nije osvojio samo koncertom Simple Mindsa na Žnjanu već očekuje kako će dati snažan zamah mnogim dobrim stvarima koje su se počele događati u Splitu.
– Dosta toga dobroga korespondira s dolaskom Ultre u Split koji je bio kulturološki razoren, a dobio je odjednom festival s najvišim audiovizualnim standardima na svijetu i doveo nas brzinski na jednu visoku razinu. Sad, mimo Ultre koja je u glazbenom smislu ipak luna-park, dobili smo nastup svjetskog benda i sve je prošlo kako treba. Fenomenološki, osjećam da je to prekretnica jer ta situacija u kojoj članovi benda hvale gradonačelnika Oparu osobno, pišu mu panegirike, to, kulturološki, nisu male stvari. Pogodili su se neki sklopovi koji su pokazali da smo mi cijelo vrijeme tu, čekamo i radimo, mislim tu na generaciju koja je radila zadnjih 20-30 godina, a TBF je najvidljiviji dio toga, ali to je samo vrh sante jedne ekipe koja djeluje na kulturnom planu multimedijalno i sad je to napokon počelo dobivati neku širu percepciju. Ultra je povukla najviše, ali Opara je čovjek koji je u stanju sve prepoznati i artikulirati. Naravno, treba mu asistencija jer u Splitu ima puno krivih putova i lako je zalutati – poručuje Čelan.
Ne prestaje zvuk bušilica...
Zanimalo nas je i što o toj temi misli Šimun Anđelinović, rektor splitskog Sveučilišta, odnosno prvi čovjek pravog malog grada mladih od 20.000 studenata, koliko ih ima u Splitu.
– Naravno, postoji i taj nazovimo ga zli dio Splita, imamo predodžbe da imamo puno kriminala, ali statistika to demantira. Stječe se dojam da kod nas ima uvijek nekakvih problema, mediji to tako predstavljaju i ispada da je toga više nego drugdje, a nije, naprotiv, čak je manje. Što se tiče kulturnog dijela, nama se kultura događa nekako neplanirano, nismo predvidjeli ovoliku ekspanziju turizma i kulturološki se dogodilo da je Split bio pripremljen da centar grada bude centar događanja, sada se to mora pomaknuti jer je centar okupiran turistima, a drugi kvartovi nisu spremni preuzeti kulturne događaje. Naše planiranje i predviđanje događanja u kulturi, zabavi i drugim oblicima javnog konzumiranja sadržaja, loši. Naše ustanove slabo s adaptiraju na to. Mi smo jednim dijelom na Sveučilištu uspjeli činjenicu da je u gradu 20.000 studenata iskoristiti kao prednost Splita jer toliko mladih ljudi na jednom mjestu izvor je aktivnosti, inicijative i uz malo kanaliziranja kreativnosti može se napraviti pomak u kulturnoj ponudi. Otvorili smo galeriju, napravili niz događanja sa studentima, sa županijom, gradom, Turističkom zajednicom, Pokrenuli smo projekt Kulturizam – kultura i turizam preko inovativnosti i inicijative mladih. Naši studenti bi pripremali razna događanja i dali gradu živost i vitalitet cijele godine. Nije u potpunosti zaživio, ali imali smo zapažene projekte kao što je “Kraljica lopte”. Naši studenti oživjeli su staru zaboravljenu operetu i napravili tri vrhunske predstave na Hajdukovu stadionu. Pokazali su kolika je energija mladih i kako s malo novca mogu napraviti kvalitetan sadržaj – poručuje dr. Anđelinović.
I za kraj, riječ smo dali sociologinji dr. Ingi Tomić-Koludrović koja kaže kako gotovo da nema više ni jedne pojave gdje se i kao krivac ili kao hvaljenik ne nalazi i Split.
– Premda se čini da je onih prvih uvijek više, ja mislim da nije to tako. Primitivnost, devijantnost, korupcija, bezobrazluk i neuvažavanje drugih karakteristika je suvremenog hrvatskog trenutka u cjelini, a ne samo našeg grada. U Splitu je možda sve to pomalo bučnije i vidljivije jer su ga radikalnije pogađale demografske promjene, a s njima i promjene vrijednosti koje je donosilo novo stanovništvo. Otuda i toliko apsurdnog mačizma i dokazivanja nadmoći. S druge strane, živimo u gradu bogate kulturne baštine, hodamo po kamenu preko kojeg su se taložila stoljeća, kojem su povijest pisali velikani hrvatske kulture. Pripadam onima koji zavise od grada i teško bi ga mijenjali za ijedan drugi i onda kada nije izvor fascinacija, kada znate da se ulice u gradskoj jezgri neće pošteno oprati do prve jesenske kiše, kad jedva čekate da prestane zvuk bušilica, iako ste svjesni da ćete se nakon toga teško probijati između turista i dostavnih vozila – kaže dr. Tomić-Koludrović. Dodaje kako je proces turistifikacije doveo do stihijskih procesa u prostoru i grad se promijenio.
– To se dogodilo kao rezultat neizbježnih procesa, a u gradu je premalo kreativne subverzivnosti i ambicije koje bi se suprotstavile tim procesima. Ipak mislim da je simbolička vrijednost Splita toliko snažna da će u bitci oko te čudne mješavine dobrog i lošeg pobjedu ipak na kraju odnijeti Grad – poručila je dr. Tomić-Koludrović.
najvece licemjerje je kad sasa antic zivi od pjesama koje ga svrstava medju raju a odavno je dio establishmenta htio to on ili ne pjesme socijalne tematike mu prilice...kao da je che guevara majica na bill gatesu...ili mile kekin koji parkira auto u zg garazu na povlasticu a pjesme pune lijevicarske pravednosti staleza...mos mislit