U posljednje dvije i pol godine, ukupan rast BDP-a u euro zoni veći je od rasta američkog BDP-a: ukupno 5,1 posto ovdje, a 4,6 posto ondje. Pa ipak, istraživanje javnog mnijenja (koje je proveo Pew) pokazuje da Amerikanci daju puno pozitivniji odgovor na pitanje o ekonomskoj situaciji u svojoj zemlji: 58 Amerikanaca kaže da je dobra, 40 posto da je loša.
U Njemačkoj, doduše, 86 posto kaže da je dobra, 13 posto da je loša, ali prosječno u svim ispitanim državama članicama EU 47 posto drži ekonomsku situaciju dobrom, a 51 posto lošom. U Italiji je, primjerice, 15 posto ispitanika odgovorilo pozitivno, a 84 posto negativno.
To je taj slatko-kiseli okus današnjeg trenutka. Sve države članice EU bilježe gospodarski rast, u euro zoni prosječni BDP raste posljednjih 16 tromjesečja, u Hrvatskoj posljednjih deset tromjesečja, rast euro zone je bolji nego rast američkog gospodarstva, no taj široko rasprostranjeni gospodarski oporavak očito ne dopire do dovoljno širokog broja ljudi niti stvara dovoljno uvjerljiv osjećaj u ljudima.
I Hrvatska je u tom slatko-kiselom umaku, možda ipak zbog Agrokora kiselijem nego u usporedivim državama Europske unije. Hrvatska raste, no kriza u Agrokoru zasad ostaje neriješena i prijeti da će eksplodirati u možda odgođenoj, možda kontroliranoj, ali ipak eksploziji koju može osjetiti čitavo hrvatsko gospodarstvo. Gospodarski oporavak u Hrvatskoj je snažan, ali Hrvatska ne koristi ovo povoljno razdoblje (razdoblje niskih stopa zaduživanja na tržištu i paneuropskog ekonomskog oporavka) da bi provela strukturne reforme koje bi otključale još veće stope rasta u budućnosti, ili barem učinile ove trenutne stope srednjoročno održivima.
Svi gospodarski, i s njima povezani politički, pokazatelji govore da je sunce ne samo granulo, nego već i dobrano ugrijalo. Ali, kao što u jednoj staroj pjesmi kaže jedan novopečeni nobelovac, teška kiša još može pasti. I potopiti ovaj slatki rast gospodarstva i stabilnosti.
U Europi i svijetu, teške se kiše spremaju i prijete u obliku mogućnosti da mandat američkog predsjednika Donalda Trumpa zaista postane sumrak zapada i svitanje nove ere političkih, sigurnosnih, trgovinskih i gospodarskih nestabilnosti.
Povlačenjem iz globalnog klimatskog sporazuma predsjednik Trump je poslao dosad najsnažniji signal da se Sjedinjene Američke Države pod njegovim vodstvom povlači u izolaciju na međunarodnoj sceni. Povlačenje tako velikog i važnog međunarodnog igrača ostavlja ogroman vakuum. A pošto u međunarodnim odnosima zapravo ne postoji prazan prostor, taj prostor neminovno bi zauzeli drugi, po svoj prilici štetniji igrači.
A odustajanje od globalnog poretka koji počiva na univerzalnim vrijednostima i na međunarodnom pravu – kao što je to obrazložio pomoćnik glavnog tajnika UN-a Ivan Šimonović u razgovoru za subotnji Obzor Večernjeg lista – posebno je opasno za male države poput Hrvatske. Jer, takvo odustajanje vraća moderni svijet u doba kardinala Richelieua (premijer Francuske početkom 17. stoljeća) i njegov metoda sažetih u misli da, u državnim odnosima, “onaj tko ima moć, taj je u pravu”, a onaj koji je slab neminovno je u krivu u očima većine svijeta.
Od koliko je država naša Hrvatska moćnija, a od koliko slabija? I kako bi prošla u takvom međunarodnom poretku gdje se sve mjeri snagom i moći, a ništa pravom, pravdom i vrijednostima?
U Hrvatskoj, dakle, teške kiše još mogu zaprijetiti ne samo u obliku propuštanja strukturnih reformi i mogućnosti da se kriza u Agrokoru rasplete na devastirajuć način po hrvatsko gospodarstvo, nego i u obliku mogućnosti da Trump i njegov mandat u Bijeloj kući posluži kao signal za mijenjanje sigurnosne arhitekture na jugoistoku Europe. Signal onima koji se, primjerice, nikad nisu pomirili s nezavisnošću Kosova, ili suverenošću i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine. Pretvori li se Trumpova vladavina u takav signal, i pokuša li netko postupati prema onome kako takav signal iščitava, bilo bi to loše za Hrvatsku.
Za Hrvatsku bi jednako bilo loše da se na njezinim istočnim granicama stvori tvrda granica između nekakvih sfera utjecaja, s ove strane europskog i zapadnog utjecaja, a s druge strane ruskog. Biti graničar na tvrdoj granici civilizacija nije neka sreća.
Zbog svega toga ovo je ništa drugo nego slatko-kiselkasti trenutak u kojem živimo. Nakon godina recesije, vratio se gospodarski rast i slatki okus kretanja naprijed, ali i dalje postoji kiselkasti okus izazova koji ne samo da ne nestaju, nego se i pojačavaju.
