Zamisao da Zemlja raste izvedenica je starije teorije o
širenju Zemlje. Još 1889. i 1909.
Roberto Mantovani objavio je teoriju o širenju Zemlje i
pomicanju kontinenata. Pretpostavio je da je nekada zatvoreni kontinent
prekrivao cijelu površinu Zemlje, koja je bila manja. Danas
je najslavniji proponent teorije rastuće Zemlje crtač stripova Neal
Adams, no riječ je o nadogradnji modela koji je predstavio pokojni
australski geolog Warren Carey 1960-ih.
O mogućnosti da Zemlja raste razmišljali su i geolozi Vedat
Shehu, James Maxlow, Stavros Tassos i drugi istražujući poklapanje
kontinenata na obje pacifičke i atlantske strane, geološke
implikacije mjerenja površinske zakrivljenosti te tražeći
uzroke za danas nemoguću veličinu dinosaura i drugih životinja, biljaka
i kukaca u manjoj gravitaciji Zemlje. Hipoteza o rastućoj Zemlji
također pokušava, kroz postojeće znanstvene dokaze, otkriti
mehanizam kojim se nova masa stvara u jezgri Zemlje. Glavni doprinos
Neala Adamsa jest to što se kroz niz animacija pozabavio
implikacijama i promjenama u zakrivljenosti površine koje
nastaju navodnim širenjem mase u jezgri Zemlje.
Adamsove animacije
Tijekom 1960-ih Adams je pozorno pratio razvoj geoloških
teorija, a s posebnim zanimanjem model Pangeje. To je naziv za veliki
hipotetski kontinent iz doba paleozoika i mezozoika. Smatra se da se
cjelokupno tadašnje kopno spojilo u jedinstvenu Pangeju
prije otprilike 300 milijuna godina. Golemi kontinent zauzimao je
četvrtinu Zemljine površine, dok je ostatak prekrivao drevni
ocean Pantalasa. Danas se smatra da je prije otprilike 180 milijuna
godina proces tektonike ploča razdvojio Pangeju na nekoliko
kontinenata, sve do njihova današnjeg oblika. Adams se nije
složio s tom teorijom, već je pomoću trodimenzionalnih računalnih
animacija (dostupne na internetu), izradio nekoliko matematičkih modela
kretanja kopna kojima nastoji objasniti teoriju rastuće Zemlje.
Animacije prošlosti Zemlje, kako je on vidi, prikazuje kako
se kontinentalni oblici uklapaju poput slagalice - ali na manjem
globusu.
Neal Adams se kroz niz animacija pozabavio implikacijama i
promjenama u zakrivljenosti površine koje nastaju
širenjem mase u jezgri Zemlje
Adams se u animacijama oslanja na dokaze dobivene promatranjem starosti
različitih dijelova oceanskog dna kako bi se odredio uzorak, red i
pokreti različitih kontinenata tijekom procesa rasta. Potom
“vrti snimku” unatrag i postupno uklanja novije
dijelove oceanskog dna, sve dok ne stigne do gotovo upola manjeg
globusa posve pokrivenog oceanskom korom. Kontinentalni rubovi
prianjaju gotovo savršeno, a Adams tvrdi da je takvo
poklapanje moguće samo ako je Zemlja jednom bila osjetno manja.
Neal Adams pretpostavlja da je u tom razdoblju Zemlja imala upola manji
promjer te da je bila posve prekrivena kontinentalnom korom. Unutar
kontinentalne kore postojala su plitka mora. Nakon razdvajanja kopna,
plitka mora prelila su se u veliki ocean. Adams smatra da je to razlog
zašto se najstariji riblji fosili pronalaze na kopnu, a ne u
dubokim oceanima. Naime, kopnena kora svih kontinenata stara je oko 2
milijarde godine, dok je oceanska kora uglavnom mlađa od 70 milijuna
godina.
Planeti rastu?
Ako Zemlja raste, zapitao se on, događa li se to i drugim nebeskim
tijelima? U potrazi za tim odgovorom Adams je model širenja
proširio i na Mjesec te nama susjedne planete tvrdeći da se
taj proces događa svuda u svemiru. Promatrajući razne pukotine na
Mjesecu koje prikazuju tektonsko širenje i niže otvoreno
dno, Adams je izradio računalne simulacije i pokrenuo ih unatrag.
Pukotine se savršeno zatvaraju prikazujući stanje prije
navodna širenja Mjeseca. Slične primjere pronašao
je (i kompjutorski prikazao) i na Marsu te još nekim
tijelima u Sunčevu sustavu.
Jedan od razloga zašto je teorija rastuće Zemlje danas
odbačena jest i odsutnost procesa koji bi na zadovoljavajući način
objasnio povećanje mase. Stoga danas dominira geološka
teorija subdukcije - proces uranjanja jedne litosferne ploče pod drugu.
Prema Adamsu, dokazi dostupni na području fizike i kozmologije upućuju
na to da je stvaranje materije pojava koja se neprekidno zbiva unutar
svemira koji se širi. To se stvaranje događa u jezgrama
planeta i sunaca. Spominje Carla Davida Andersona, najmlađeg dobitnika
Nobelove nagrade koji je 1932. otkrio indikaciju spontana nastanka
materije dokumentirajući sudare fotona visoke energije. Adams smatra da
se fotoni sudaraju s neotkrivenim poljem osnovnih čestica materije koje
stvara elektrone i pozitrone. Cijeli je svemir, kaže on, ispunjen
poljem primarne materije, što upućuje na tamnu energiju koja
uzrokuje opaženo širenje svemira.
Adams vjeruje kako njegova teorija predstavlja točnije
objašnjenje dostupnih dokaza te da se svemir ne
širi, već da raste. Na kritike u kojima ga nazivaju običnim
crtačem stripova odgovara kako je i Leonardo da Vinci
uspješno spojio umjetnost sa znanošću. S drugim
istraživačima i entuzijastima u edukativnoj pustolovini koja traje već
četrdeset godina Adams promiče ideju o rastućoj Zemlji nastojeći
potaknuti raspravu unutar znanstvene zajednice.
Nastanak mase i rast planeta
Godine 1888. Ivan Osipovič Jarkovski predložio je zamisao da se neka vrsta etera apsorbira unutar Zemlje i transformira u nove kemijske elemente, zbog čega se nebeska tijela šire. I sustav koji je predložio Ott Christoph Hilgenberg 1933. temelji se na apsorpciji i transformaciji eterske energije u normalnu tvar. No, moderna fizika ne podržava ideju etera koji apsorbira materija ili ga transformira u novu materiju. Najpoznatiji zagovornik teorije povećanja mase je S. Warren Carey, koji je također predložio neku vrstu rasta mase planeta i rekao da je konačno rješenje problema jedino moguće u kozmološkoj perspektivi, i to vezano uza širenje svemira. Paul Dirac je 1938. iznio ideju da se Zemljina gravitacijska konstanta smanjivala tijekom milijardi godina njezina postojanja. To je navelo njemačkoga fizičara Pascuala Jordana da modificira opću teoriju relativnosti i 1964.predloži da se svi planeti šire polako. Za razliku od drugih objašnjenja, ovo je barem unutar okvira fizike smatrano održivom hipotezom.