Rat se odavno završio. Daut je ostao živ. Preživio je i pakao Srebrenice. Nekoliko godina proveo je u Švedskoj i vratio se. Prvo je u Brezi kod Sarajeva kupio kuću pa se kasnije vratio u svoje Skelane na Drini. Otvorio je farmu krava, prodaje mlijeko i bavi se poljoprivredom, piše Deutsche Welle. Jednu večer sjeo je na kavu sa društvom u kafiću, kad ulazi čovjek, pozdravlja sve i sjeda za drugi stol. Daut nije mogao vjerovati očima:
„To je čovjek kojeg sam ja ubio, kažem društvu. Smiju mi se i vele: "Kako si ga ubio kad vidiš da hoda, živ je". Ne mogu vjerovati i prilazim neznancu:
„Ja sam tebe ubio, kažem mu“, čovjek se smije i odgovara „Kako si me ubio, kada vidiš da sam živ“?
U prvi mah nevjerica. Riječ po riječ i sve postaje jasno. Daut iznosi sve detalje njihovog prvog susreta.
– S obitelji sam iz rodnih Skelana na obali Drine izbjegao u planinu u selo Miholjevine. Čini mi se da je to bio listopad '92.godine. Saznali smo da Srbi spremaju napad na sela Joševa i Jagodnja. Krenuo sam s nekolicinom vojnika u pomoć mještanima tih sela. S uzvisine sam gledao kako se srpski vojnici raspoređuju za napad. Odjednom na nekoliko metara ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik, pridižući se iz klečećeg stava sa puškom u rukama. Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam uvjeren da je mrtav jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dole oko sela. Ne vidjevši druge vojnike, krenuo sam dalje s namjerom da po povratku uzmem pušku od ovog kojeg sam ubio. Borba nije dugo trajala, odbili smo napad na sela jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom. Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika ni puške. Pomislih da su ga njegovi izvukli. jer sam po uniformi znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj da zabace kuk pa onda svoje mrtve tako izvuku – priča Daut Tihić.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
A koja glupost...Još jedan članak u pokušaju da pokaže da smo "svi isti"...