Po popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 15.963
Hrvata, što je činilo 34,2 posto ukupnog stanovništva; 42,1 posto
stanovništva bilo je bošnjačke, a 18,9 srpske nacionalnosti. Rat je u
toj srednjobosanskoj općini (jednoj od najrazvijenijih prije rata)
potpuno promijenio nacionalnu strukturu. Srba u tome gradu danas živi
vrlo malo. Hrvata se u Bugojno, po podacima župnih ureda, vratilo
nekoliko tisuća.
Ubojstva i iseljenje
Bugojanski Hrvati najprije su stradali u sukobu sa srpskom vojskom koja
je 1992. godine žestoko granatirala grad. No, najveći eksodus
preživjeli su u ratu s Armijom BiH koji je počeo u ljeto 1993. godine.
Tijekom sukoba ubijeno je 311 Hrvata. Po podacima uzetim iz knjige
“Poginuli pripadnici HVO-a i civilne žrtve rata od 1991. do 1997.
godine”, autora Bugojanca Ante Viskovića Daltona, među ubijenima bilo
je i oko 70 civila.
Djeca i starci također su hladnokrvno ubijani. Najmlađa žrtva bio je
devetogodišnji Danijel Jurišić, a najstarija 90-godišnja Mara Barišić.
Među stradalima su i Dario Barišić (10 godina), Dražen Klarić (12
godina), Mario Kasalo (15 godina). Pripadnici Armije BiH ubili su i
nemoćne starce, 76-godišnju Faniku Harambašić, 86-godišnjeg Franu Kirna
te 87-godišnjeg Ivu Viskovića.
Pljačka i palež
Ranjene su 293 osobe. Pored ljudskih žrtava, bugojanski Hrvati tijekom
rata pretrpjeli su i goleme materijalne gubitke; 2500 obiteljskih kuća
u vlasništvu Hrvata opljačkano je i porušeno, a 1700 njih srušeno je do
temelja. Katoličke crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu znatno su
oštećene, a u temelje crkve Sv. Ante u središtu Bugojna bio je
postavljen eksploziv. Stradale su i kapelice te neki od nadgrobnih
spomenika u svih 12 katoličkih groblja na području te općine.
Petnaest tisuća Hrvata tijekom rata protjerano je iz Bugojna, a njihov
povratak usporili su i brojni poslijeratni izgredi. Do rujna 1996.
godine zabilježeno ih je 995, a napada na hrvatske povratnike i njihovu
imovinu, nažalost, još ima. Posljednji koji se dogodio prošlogodišnje
je okrutno ubojstvo 78-godišnjeg Ilije Šute.
Poseban segment stradanja bugojanskih Hrvata odnosi se na logore i iz
njih odvedene zatočenike, kojima se 1993. godine gubi svaki trag.
Gora od sjećanja na svakodnevna fizička i psihička zlostavljanja,
prisilno vađenje krvi i vođenja na kopanje rovova preživjelima je,
kažu, jedino činjenica da se o 20 odvedenih iz bugojanskih logora još
ne zna ništa.
DOSSIER