Europska unija je supranacionalna tvorevina koja se razlikuje kako od država tako i od federacija, odnosno saveza država. Zato se za nju kaže da je tvorevina posebne vrste (sui generis). Njezina posebnost očituje se kroz ovlasti odnosno dio suvereniteta koji su države prenijele na nju. No, pri tome države su i dalje zadržale veliki dio svojih ovlasti u svojoj nadležnosti. Kod šire javnosti upravo odnos između nadležnosti Unije i država članica dovodi od nerazumijevanja tko je za što nadležan. Navedeno nerazumijevanje do sada su političari u EU uspješno koristili prilikom prebacivanja odgovornosti na EU za sve loše mjere, te pripisivanja pozitivnih rezultata vlastitim zaslugama. U Hrvatskoj smo bili svjedoci da su se različite interesne skupine u promoviranju vlastitih interesa pozivale na obveze koje nameće članstvo u Europskoj uniji premda često konkretna pitanja uopće nisu ulazila u nadležnost Unije. Kako bi se ovo područje ipak malo približilo građanima korisno je ukazati na podjelu nadležnosti između EU i njezinih država članica.
Ugovor o funkcioniranju EU razlikuje četiri kategorije odnosa nadležnosti između EU i država članica. Prvu kategoriju čine područja koja spadaju u isključivu nadležnost EU. Na tim područjima samo Unija može donositi propise i uređivati odnose, dok države uopće ne smiju zakonodavno intervenirati u to područje. Primjeri područja isključive nadležnosti su područje carinske unije, područje monetarne unije, područje zajedničke ribarske politike, područje zajedničke trgovinske politike, te područje uspostave pravila tržišnog natjecanja potrebnih za funkcioniranje internog tržišta.
Drugu kategoriju odnosa čine područja podijeljene nadležnosti između EU i država članica. Radi se o području na kojem i Unija i države članice mogu donositi propise, pri čemu države mogu koristiti svoje zakonodavne ovlasti sve dok ista materija nije uređena na razini Unije. Pri tome je ovlast Unije da uređuje područja iz mješovite nadležnosti uvjetovana poštivanjem načela supsidijarnosti i načela proporcionalnosti. To znači da će Unija djelovati samo kada se ciljevi predložene aktivnosti ne mogu na zadovoljavajući način ostvariti od strane država članica, već se mogu bolje realizirati na razini Unije. Pri tome, sukladno načelu proporcionalnosti, Unijino djelovanje ne smije ići preko onog što je nužno za ostvarivanje postavljenih ciljeva. Veliki dio politika upravo ulazi u ovu vrstu podijeljene nadležnosti. Radi se o unutarnjem tržištu, socijalnoj politici, kohezijskoj politici, poljoprivrednoj politici, zaštiti okoliša, zaštiti potrošača, transportu, energetici te području slobode, sigurnosti i pravde.
Treću kategoriju čine politike kod kojih postoji okvir unutar kojega se države članice međusobno usklađuju. Radi se o gospodarskoj politici i politici zapošljavanja, te je ovdje nadležnost Unije značajno ograničena na usvajanje širokih smjernica za predmetne politike.
Konačno, četvrtu kategoriju čine područja na kojima je Unija nadležna za provođenje djelovanja čiji je cilj podupiranje, usklađivanje ili dopunjavanje djelovanja država članica, bez da pritom zamjenjuje njihovu nadležnost u tim područjima. Pri tome Unija na ovom području ne smije usvajati pravno obvezujuće akte koji bi uključivali usklađivanje zakona ili propisa država članica. Dakle, radi se o područjima u kojima su države zadržale najviši stupanj samostalnosti u kreiranju nacionalnih politika. Konkretno radi se o području zaštite zdravlja, industriji, kulturi, turizmu, obrazovanju i sportu, civilnoj zaštiti, te administrativnoj suradnji.
Zaključno valja istaknuti da je poznavanje odnosa između ovlasti Unije i njezinih članica iznimno bitno za uspješno funkcioniranje unutar te Zajednice. Pri tome nacionalni parlamenti imaju izričitu ovlast u Ugovoru o EU da nadgledaju poštivanje načela supsidijarnosti od strane Unije (načelo Zajednice prema kojem ona ne poduzima radnje (izuzev u područjima svoje isključive ovlasti), osim ako one nisu djelotvornije od radnji poduzetih na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini). No, poznavanje ovog odnosa nadležnosti olakšat će i građanima prosuđivanje različitih inicijativa, te definiranje vlastitih stavova. Povrh toga, pri rješavanju konkretnih pitanja građani će lakše moći razlučiti da li se radi o pitanju koje je uređeno na nacionalnoj razini, pa ga se onda može i lakše mijenjati, ili je ono uređeno nekim propisom EU.
Napokon clanak koji informira e ne pere mozak. Bravo!