Hoće li povijest doista zapamtiti scenu iz Kremlja, kao što pamti britanskog premijera Chamberlaina pod nogama Hitlera u Münchenu, ili potpise Ribbentropa i Molotova u Moskvi? Zavrtimo snimku unazad. Vladimir Vladimirovič Putin pod golemom bijelom imperijalnom kupolom po uzoru na rimski Panteon, u maniri posljednjeg ruskog cara pred sobom okuplja svoje političke boljare kao male prvašiće – on za dominantnim pozlaćenim bijelim stolom, oni unezvijereno na stilskim stolcima, očito svjesni da bi im u tom trenu bilo pametnije biti negdje drugdje.
Između njih i Putina socijalna je distanca triput dulja od stola za kojim za sada još nerealizirani ruski Napoleon ugostio predsjednika francuske Pete republike. No, to im neće pomoći. Sjednica Putinovog Vijeća za sigurnost lako bi mogla ući u dokazni materijal za neki ruski Nürnberg, jednom kad – ako se to ikad dogodi – Putina u Kremlju više ne bude.
Posebno nervozan: građanin Sergej Jevgenjevič Nariškin, šef Putinove obavještajne službe. On pokušava prozboriti da bi Ukrajincima i Amerima trebalo dati neki rok, no, Vladimir Vladimirovič brzo ga podsmješljivo prekida, rugajući mu se da bi on sad otvarao novu rundu pregovora! Nakon što uzmucani Nariškin veli da bi bio za priznanje ruskih "republika", Putin mu istog trena uskraćuje i taj mali uzmak u kondicional. Nema bijega, Nariškin je prisiljen u prezentu promucati da je i on za trenutačno priznanje. No, tu mu pobjegne freudovska "omaška", pa kaže da je on za ulazak tih "republika" u sastav Ruske Federacije. A to je, dakako, ono što stoji u pozadini ovog scenarija, napisano limunovim sokom između redaka izvješća za javnost.
Putin, naravno, nije Hitler, ali i on svjesno riskira zapaliti svijet, u svijesti i u iluziji vlastite veličine. Hitlerovi govori o Austriji, Sudetima i Danzigu, te Putinovi o Krimu, Donbasu i Novorusiji, u suštinski su isti. On Ukrajini odriče pravo na postojanje, pozivajući se na izmišljeni genocid nad tamošnjim Rusima.
Skaska je to za najnaivnije. I za najzagriženije putinoljubce. A takvih ne manjka ni u Hrvatskoj, onih koji se prave da ne vide da je Putinov U-krajinski recept kao Miloševićev Krajinski. Naravno, nisu potpuno nejasni razlozi zašto i u RH ljubitelji "neliberalne demokracije" ljube Putinovu ikonu. No, lako za okršaje po mrežama, prošlog tjedna imao sam priliku divaniti i s predsjednikom RH, koji se, valjda nesvjesno, stavlja u ulogu megafona Putinova agitpropa.
Milanovićeva tvrdnja da će on spriječiti da hrvatska djeca ginu kao nekad na Volgi za tuđe interese je krivotvorina. Naime, čak i Biden kaže da neće slati Amerikance u Ukrajinu, pa je onda jasno da ne može biti govora da Hrvati ginu na obalama Dnjepra.
No, Milanović ne staje niti na tome, na moje pitanje o kakvom napadu na Rusiju govori, on odgovara: "Govorim o širenju NATO-a! To je napad! Apsolutno"! Na moju primjedbu da ponavlja Putinove riječi i opravdava rusku prijetnju, da je on jedini šef neke članice NATO-a koji javno tako govori, na štetu RH, Milanović se samo za tren povlači kao Nariškin pa kaže: "To je figurativni napad! To je figurativni napad. Prema tome, dok sam predsjednik Hrvatske, bit ću protiv da se NATO širi – igdje! Jeste me razumjeli"?
Milanovićeva "prijetnja" da će se on(!) suprotstaviti širenju NATO-a "igdje"(!), te da je "širenja Dosta"(!) nevjerojatan je skandal. On je Vrhovni Zapovjednik vojske članice NATO-a, koja je to postala zato što je to bio objektivni nacionalni interes. RH je 2009., pet godina nakon baltičkih zemalja, bila zadnja država koja je primljena u NATO prije no što je Putin pokrenuo rat i anektirao Krim. Je li dakle, Hrvatska bila ta koja je prelila Putinovu čašu? Naravno da ne, Ukrajina tada nije bila ni blizu NATO-u, kao što nije niti sada, i nije bilo nikakvih povoda te vrste za rat. To je, naravno, teška krivotvorina iz Putinove kuhinje. Ključni razlog za rat nije geopolitika, već relikt imperijalnog osjećaja iz doba carske Rusije, želja za rekonkvistom onoga što u ruskom nacionalnom biću i danas važi kao "neotuđivo rusko" – Novorusija od Donbasa do Odese.
S Milanovićem se u jednom lako složiti – Plenković ne bi smio solirati i stavljati malu i slabašnu Hrvatsku u prve redove otpora Putinu, no ni Milanović ne smije solirati i nastupati kao hodajući eho baš svih ključnih naglasaka kremaljske propagande. U prijevodu, ni jedan ni drugi ne obavljaju dosljedno svoju ustavnu zadaću usklađivanja hrvatske vanjske politike u interesu RH. No samo je Milanović u ovom trenu na pogrešnoj strani povijesti. Krajnje vrijeme mu je da se vrati.
Rusiji je zapriječen nastup na natjecanju za Pjesmu Eurovizije. Ako to ne zaustavi Putina, ne znamo što će.