Srijeda, 26. listopada 2016., Zagreb. Michel Barnier, glavni europski pregovarač o Brexitu, prvom izlasku jedne države iz članstva u Europskoj uniji, u svoj dnevnik upisuje i ove riječi: “Uz dobru volju, pa čak i nakon bolnog prekida, ponekad je moguće izgraditi snažnu i skladnu vezu.” Tu opasku, koja zapravo dotiče samu bit njegova posla, Barnier upisuje u dnevnik nakon što je, poslije službenog sastanka s premijerom Andrejom Plenkovićem u Banskim dvorima, zastao “ispred barokne zgrade u kojoj se nalazi Muzej prekinutih veza”. Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske završili su svoj veliki razvod, a čovjek koji je uime 27 preostalih država članica EU pregovarao detalje tog razvoda, trudeći se “nakon bolnog prekida izgraditi snažnu i skladnu vezu”, upravo je objavio knjigu “Velika iluzija: tajni dnevnik o Brexitu (2016. – 2020.)”. Objavljena je na francuskom, a na jesen će biti i na engleskom.
Barnier je miran, staložen Francuz koji je sam sebi na početku pregovora o Brexitu obećao da se neće upuštati u rasprave i obranu od napada britanskih tabloida, da će uvijek paziti kakve riječi koristi, držati se činjenica, brojki i pravnog temelja. Takav mu je i dnevnik, lišen senzacionalizma, osim valjda u naslovu, ali taj pridjev “tajni” vjerojatno su mu nametnuli urednici da knjiga zvuči atraktivnijom nego što jest. (Ako se dobro sjećamo, kad je Stipe Mesić svojedobno napisao knjigu koju je želio nasloviti “Kako smo srušili Jugoslaviju”, urednici Globusa su mu na sličan način sugerirali malo drukčiji naslov “Kako sam srušio Jugoslaviju” jer prvo lice jednine jednostavno zvuči bolje).
O Barnierovu karakteru govori i epizoda iz dnevnika u kojoj opisuje trenutak kad je Donald Tusk, Poljak koji je tada bio na mjestu predsjednika Europskog vijeća, na svom profilu na Instagramu objavio fotošalu kojom se sprdao s Britancima nudeći im komad torte bez trešanja (aluzija na “cherry-picking”, pojam koji je postao ključan u nadmudrivanju o Brexitu). Taj Tuskov potez Barniera je još više uvjerio da treba izbjegavati “svaki oblik agresije, emocija ili strasti”. “Svoju šaku trebam spremiti u džep nakon bilo kakve provokacije s britanske strane”, zaključuje Barnier.
Britanci su ga pokušali izbaciti iz takta na razne načine, pa i pokušajima da ga zaobiđu kao glavnog europskog pregovarača i da najbitnije stvari ispregovaraju na višoj razini između premijera Johnsona i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Ali, kako piše Barnier, Britanci “znaju da ja znam” za sve to. I znaju “da nisu u tome uspjeli”.
Jedinstvo 27 država članica, nenarušeno od početka do kraja pregovora, Barnier drži velikim postignućem Europske unije u ovim kompliciranim pregovorima. Ima u njegovu dnevniku i zanimljivih, gotovo nevjerojatnih trenutaka, koji ne otkrivaju nešto sasvim novo, ali dočaravaju bolje nešto što se već znalo, kao što je dojam da je Boris Johnson znao biti potpuno nepripremljen i tobože neinformiran o posljedicama svojih odluka o Brexitu. Barnier opisuje Johnsona kao “barokni” lik. Za večerom u prosincu 2020., Johnson odjednom predlaže Ursuli von der Leyen i Barnieru da, ako već ne mogu ispregovarati sporazum o budućim odnosima, EU i UK sklope pakt o suradnji u području vanjske i obrambene politike. Barnier mu odgovara da je upravo Johnsonova vlada od početka zauzela stav da ta dva područja ne želi uključiti u pregovore o budućim odnosima. Johnson se u čudu okreće svojim suradnicima oko stola: “Tko je dao takvu instrukciju?!” Barnier kasnije u svoj dnevnik zapisuje komentar: “Teatar se nastavlja.”
Znao je naslutiti kad Britanci jednostavno glume. Pomogla mu je u tome i jedna kolumna koju je Boris Johnson napisao za Telegraph 2013., u kojoj tadašnji kolumnist, današnji premijer opisuje nešto što smatra zgodnim trikom u politici. Kad ostanete bez valjanih argumenata i gubite bitku s činjenicama, što se više ljudi fokusiraju na stvarnost, to je gore po vas; i u takvom trenutku najbolje vam je izvesti manevar poput bacanja mrtve mačke na stol, pisao je Johnson. Jer, svi će prestati govoriti o onome u čemu gubite i počet će vrištati o mrtvoj mački na stolu za jelo. Barnier u svom dnevniku opisuje trenutak u pregovorima u kojem su Britanci “bacili mrtvu mačku na stol”, samo da poremete ritam, nakon čega su se vratili dogovoru. Poanta cijele knjige? Uz dobru volju, pa čak i nakon prekida koji uključuje i bacanje mrtve mačke na stol, moguće je izgraditi snažnu i skladnu vezu.
