Reda u Hrvatskoj ima samo u izazivanju nereda. Evo, kad se god u nas povede bilo kakva javna rasprava o jeziku (pravopisu, leksiku, prevođenju ili bilo čemu sličnom), redovito nastaje sveopći nered. Ništa naše javne mislioce po novinama ne može tako raspaliti kao razgovor o redu u jeziku. Grune im krv u glavu i navale s ruganjem. Tako je bilo i ovih dana kad je netko negdje, ne znamo točno ni tko, ni gdje, spomenuo zakon o jeziku.
Odmah je, kao po komandi, počela sprdnja. Pa, neće nam valjda država propisivati kako da govorimo i još nas kažnjavati! refren je tih tobože svježih, a uistinu pljesnivih doskočica. Model je davno zadao G. Tribuson kad je napisao: "Možete li zamisliti kako sucu za prekršaje plaćate novčanu kaznu nakon što vas je tobožnji prijatelj otkucao kako ste negdje u birtiji umjesto aorista upotrijebili imperfekt ili kako odlazite u gajbu zato što ste se dva puta zeznuli u pogledu upotrebe participa?" Ove današnje papige samo ponavljaju Tribusona, primjerice A. Tomić, koji je na spomen zakona o jeziku stao smišljati novinske naslove ? la "Napio se pa pobrkao glagolska vremena".
Bukači nisu originalni, ali su zato uspješni u toj hrvatskoj navadi izazivanja nereda i onemogućavanja normalnog dijaloga. Tako je bilo dosad, tako će biti i sada, pa na kraju opet nitko neće razabrati o čemu je točno riječ. Kakav zakon? Što bi regulirao? Koga bi obvezivao? Tko bi bio izložen sankcijama? Zakon o jeziku nije nikakva naša izmišljotina. Imaju ga mnoge kulturne zemlje zapadne i srednje Europe. Pročitao sam ih nekoliko. Težište im je na zaštiti elementarnog prava građanina da s državom i njezinim institucijama komunicira na njemu razumljivom jeziku. U francuskom se zakonu npr. osobito detaljno razrađuju obveze državnih institucija, pa i svih drugih pravnih subjekata, da u ugovorima i drugim službenim dokumentima što ih potpisuju građani izbjegavaju potpisnicima nerazumljive (najčešće strane) riječi, odnosno da se takve riječi, kad se ne mogu zamijeniti, u samom dokumentu moraju protumačiti.
Zakon o jeziku, dakle, zaštićuje građanina od mogućih manipulacija i zloporaba. I olakšava mu život! Njime se uređuje isključivo javna, službena upotreba jezika i on nema nikakve veze ni s književnošću ni s privatnošću govornika nekog jezika. Poenta je u tome da građanin, recimo, prema natpisu na dućanu znade što se u njemu prodaje ili da mu u banci ili na pošti, kad ispunjava kakav formular, ne treba pomoć triju odvjetnika! U tome je bit jezičnog zakona, u zaštiti pojedinca od moćnog državnog (administrativnog) aparata, a ne u zaštiti jezika od pojedinca. No, što vrijedi o tome govoriti, kad to nitko neće čuti u neredu što ga izazivaju razjareni rugači. Jest da su se ofucali, no u magli što je proizvode to se slabo vidi.
