Može li Crkva voditi politiku. Odgovor je – može. Smije li? Da. Umije li? Vidi se. I te kako se vidi iz posljednjih zbivanja u vezi sa Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji, koji je od medicinskog i svjetonazorskog pitanja postao prvorazredno političko pitanje jer bi se u njegovu sudbinu mogao umiješati i referendum kao najsnažniji politički i demokratski instrument jednoga društva.
Crkveni poziv na referendum elementarna je politička poruka građanima da su oni politički subjekt, tj. da svojim potpisom, glasom i imenom mogu nešto konkretno promijeniti. Izbori im to ne omogućavaju jer je izborni sustav tako podešen da se s lista biraju podobni i podobniji, a ne uspješni i uspješniji, a najmanje oni koji se doista podudaraju s nečijim osobnim političkim stavom, svjetonazorom i uvjerenjem. Referendum bi se mogao definirati kao “izbori prije izbora”, dakle, ne puka proba radi probe, neka imaginarna generalka, nego ključni okidač koji će naciju probuditi iz višedesetljetnog snatrenja da će netko nešto promijeniti uime nje. Dakako, pritom s vrlo važnom političkom težinom kao test prije lokalnih izbora i vidljiv omjer snaga uoči sljedećih parlamentarnih izbora.
U crkvenim udrugama kažu kako oni neće, poput Milanovićevih ministara, ovo ljeto na godišnji odmor desetak dana, već da su počeli s pripremama mreže koja će prikupljati potpise za raspisivanje referenduma. Ako rezultat iz 500 (od 1500 župa) sa 133.000 potpisa uspiju preslikati na cijelu Hrvatsku, nedvojbeno je da će u tome i uspjeti. Hrvatska bi se tako mogla naći u pravom političkom čudu jer će uz goruće teme ekonomskog i gospodarskog spasa, plebiscitarno odlučivati o sudbini zamrznutih embrija. I tako testirati ne samo svoju aktualnu političku pamet nego i dati svojevrsnu prognozu pravih političkih izbora (prvo lokalnih, a onda i parlamentarnih), koji će nam brzo doći ususret. Međutim, može li se referendum doista i provesti uspije li se po župama skupiti pola milijuna ili čak 700-800.000 potpisa? Hladne pravničke glave kažu da se referendum raspisuje kada je riječ o pitanju koje muči sve stanovnike zemlje, a ne samo jedan njezin dio. Naime, Ustav i Zakon o referendumu sadrže neprecizne odredbe o kojim je temama uopće moguće raspisivati referendum, pa je zasad (dok je ideja o referendumu još u “embrionalnoj fazi”) teško procijeniti je li Zakon o MPO uopće podoban za referendum. Pravnici su sumnjičavi i kažu kako bi po toj logici svi o svemu mogli tražiti raspisivanje referenduma.
Okidač masa
– Kad bi se dopustila neograničena politika “zaobilaženja legislatora”, a referendum jest takva radnja, dakle odlučivanje naroda koje praktično ne poznaje granice, ne bi se ni radilo o ustavnoj demokraciji, već ekstremnom političkom deciozionizmu u kojemu svako predstavništvo postaje besmislenim – kaže profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Splitu dr. Arsen Bačić.
No, najzačudnije u cijeloj ovoj priči jest da takvu vrstu političkog i društvenog pitanja može pokrenuti tema koja se ne tiče svih i nije u izravnom interesu najvećeg dijela građana, kao što je pitanje umjetne oplodnje. Statistički je takvih slučajeva vrlo malo, gotovo u promilima u odnosu na cijelu populaciju, a stekao se dojam da se tiču svih. I to ne svih kao gomile i mase, nego kao svakog pojedinca ponaosob. Upravo to potvrđuje da je riječ o ključnoj političkoj temi ne samo ovih nego i svih budućih dana jer se očito radi o “okidaču masa” koji je u svakoj pojedinačnoj svijesti pokrenuo brigu o zajedničkoj budućnosti. To je demokracija i to je država!
Bogodani dar ljevice
Država nije ni Josipović na Pantovčaku, ni Milanović u Banskim dvorima, ni Čačić u Mađarskoj. Država su svi njezini ljudi, osobe i imena, koji si to mogu osvijestiti tek kada ih se dovede pred tzv. sudbonosna pitanja. Forsiranje Zakona o pomognutoj oplodnji upravo je jedno od takvih pitanja koja su isprovocirala pojedince da svoje potpise stave danas na deklaraciju, a sutra na zahtjev za referendum, jer ćute da se (možda) kroz jedno i pojedinačno pitanje mogu riješiti opća pitanja pa čak i elementarna nepogoda krize. Pritom nije važno tko je vjernik, a tko nije ili tko je veći ili manji katolik. Hrvatska danas vapi za ljudima koji bi imali mandat povjerenja društva u cjelini, a ne samo uskih pojedinačnih interesnih lobija. Dakako, politički njuh desnice, premda u ovome trenutku razbijene na političkoj sceni, snažno se izoštrio kada je svima postalo jasno da je jedno svjetonazorsko pitanje postalo političko. Možda može zvučati politički suludo, ali ovaj će zakon HDZ i desnicu mobilizirati do neslućenih granica i dati im snagu i koherentnost koju ne samo da same nisu mogle postići nego im ih nitko i ništa izvana nije mogao podariti do sama ljevica, koja je na vlast došla ponajprije zbog HDZ-ovih grijeha i neviđenog lopovluka, a najmanje zbog vlastitih sposobnosti.
Crkva je prvo iz vjerničke baze, a kasnije i iz usta novog apostolskog nuncija, pokrenula akciju širokih političkih razmjera, koja će postati i šira uspije li prikupiti dovoljan broj potpisa za referendum. Za samu Crkvu i vjernike politički to znači trijumfalni izlazak iz golem amorfne šutljive većine izravno na društvenu i političku scenu. Taj proces mogao bi pokrenuti i unutarcrkvene procese demokratizacije jer je sve krenulo odozdo, od laika. No to je već druga tema.
Idem tražiti olovku !!!!