Sjećanja uoči 3. obljetnice smrti jednog od najomiljenijih hrvatskih svećenika fra Zvjezdana Linića ne samo da ne blijede nego se, osobito kod njegovih prijatelja i bliskih osoba, bude, bujaju i naviru svom silinom kako prolazi vrijeme od jutra onog 7. prosinca 2013. kada je preminuo.
– Osjetio sam u jednom trenutku kako moram zapisati svoja sjećanja, ne samo da ne izblijede, jer to neće nikada, niti zato što bi me sutra mogao udariti tramvaj, pa bih mogao stradati, nego više zato kako bih sve ostale koji su mu bili bliski potaknuo da u javnost iznesu sve vrijednosti koje nam je fra Zvjezdan ostavio – rekao nam je ovih dana Stjepan Lice, fra Zvjezdanov dugogodišnji prijatelj, čija knjiga “Fra Zvjezdan – Trag zahvalnosti“, izlazi u nakladi Teovizije iz Zagreba i bit će predstavljena ove srijede, 7. prosinca, u Taboru u Samoboru.
Stjepan Lice u njoj ne prebire samo po uspomenama i ne niže samo zajedničke događaje fra Zvjezdana Linića i njegove obitelji nego upravo ocrtava evanđeoski lik i poslanje toga posebnoga svećenika, koji je tisućama i tisućama ljudi promijenio živote.
– Isprva je na fra Zvjezdanovoj podnevnoj nedjeljnoj misi na Kaptolu bilo malo vjernika. Svi su imali gdje sjesti i još je mjesta preostalo.
Pjevale su se pjesme koje bi on započeo. I nije bilo nikoga tko bi ih pratio svirkom. Te malobrojne fra Zvjezdan je pozivao da mu se uvečer tijekom tjedna u vjeronaučnoj dvorani na drugom katu pridruže na molitvu. I malobrojni od tih malobrojnih su se odazvali njegovu pozivu.
Isprva se na molitvi okupljala nekolicina. On je ustrajavao ne uznemirujući se. Uskoro nas je bilo desetak, potom i dvadesetak. Nije proteklo mnogo i u dvoranu na drugom katu više nismo svi stali. Spustili smo se u prolaznu dvoranu uz crkvu.
I ona je bivala sve punija. I na podnevnoj nedjeljnoj misi bilo je sve više ljudi. Uskoro nisu svi imali gdje sjesti. Neki su sa sobom donijeli glazbala: gitaru, flautu… Misa je bivala sve raspjevanija. I molitva sve življa.
Premda je okupljao mlade, dolazili su ljudi svih dobi – od srednjoškolaca do umirovljenika. Bit će ljudi mladi u duhu. I većina nas se – posve jednostavno – međusobno oslovljavala s “ti“. Životno smo se doticali. Razumijevali i prihvaćali i u različitosti i u jednodušnosti – prisjetio se prvih kaptolskih fra Zvjezdanovih dana iz listopada 1981. Stjepan Lice.
– Učio nas je odgovornosti jednih za druge. I uvijek je spremno tražio tko bi kome mogao pomoći. I upućivao nas jedne k drugima i prije nego što smo se upoznali. Bilo je i onih – nemalo ih je bilo – koji su se prepoznali pozvanima i sami nudili načine kako bi mogli biti u službi zajednici, nekom u njoj.
A on ih je nerijetko upućivao i kako da budu u službi onima izvan zajednice. Brojni su bili – uistinu brojni – oni nad kojima je poimence bdio. I ne samo duhovno – piše Lice prisjećajući se kako je fra Zvjezdanu početkom Domovinskog rata jedna djevojka iz njihove kaptolske zajednice rekla da mora prekinuti studij i vratiti se kući jer njezini roditelji više nisu u mogućnosti podmirivati troškove njezina studija.
On ju je trenutak promatrao i potom nazvao jednu ženu koja je redovito dolazila na misu u crkvu svetog Franje na Kaptolu. “Ti imaš viška stambenog prostora“ – rekao joj je. – “Možeš li udomiti nekoga kome je potreban?“ I tako je ta djevojka završila studij. I jedna su drugoj bile blagoslov. I obje su bile blagoslovljene.
“Mojoj supruzi Ružici i meni trebalo je dugo vremena dok poslije mise zadušnice za fra Zvjezdana nismo izašli iz franjevačke crkve u Samoboru. Izašli smo kad se crkva već gotovo ispraznila. Nisam to ugledao sve dok se prostranim stubama na prilazu crkvi nisam spustio bliže ulici: posvuda, po svim ulicama, dokle mi je pogled dosezao, bilo je mnoštvo ljudi.
Kretalo se polako i tiho. Među njima je bilo ljudi koje sam susreo neki dan i ljudi koje nisam susreo godinama, neke desetljećima. I svi su mi bili bliski. Svi smo jedni drugima bili bliski. Dok sam – koračajući bez žurbe – išao u mnoštvu, prisjetio sam se istih samoborskih ulica u nekim večerima prije mnogo godina, nakon što je završio program seminara duhovne obnove ili program nekog drugog susreta.
Išao sam s fra Zvjezdanom, išli smo nas troje ili nekolicina. Išli gotovo bez riječi. Njemu je bilo potrebno izići na zrak, koračati opušteno. Pogotovo je volio izići na vjetar, na kišu. Slušati ih, disati u njima. Išli smo praznim ulicama i svakim smo korakom bili blagoslovljeni”, piše Stjepan Lice dodajući kako se fra Zvjezdan mnogo i često družio s Evanđeljem.
“Iznova je pozorno i duboko proživljeno iščitavao već toliko puta pročitane tekstove. Zastao bi nad nekom riječi, promatrao ju. Kroz nju bi dublje ulazio u značenje nekog Isusova iskaza, nekog evanđeoskog događaja. Kako je vrijeme protjecalo, svaka mu je evanđeoska riječ bivala sve obilnija, sve obuhvatnija i bremenitija. Svaka od njih progovarala mu je na sve novije načine, bivala sve življa i neposrednija. Čitajući Evanđelje, osluškivao je Isusa, razgovarao s njim, disao uz njega”, piše Stjepan Lice.
Također, poput mnogih koji su upoznali fra Zvjezdana Linića, svjedoči kako su njegova vrata uvijek i svima bila otvorena.
“Tko god da je pred njih došao, bila su otvorena. Jednaku je dobrodošlicu iskazivao onima koji vjeruju i onima koji od vjere bježe. Onima bogatima jednostavnošću i bogatima predrasudama. Zdravima i bolesnima.
I onima bolesnima u tijelu i onima bolesnima u duhu. Onima na različite način prikraćenima. Tjelesno ili umno prikraćenima. Nesigurnima. I presigurnima. Obeshrabrenima. Duboko razočaranima. Onima koji su odustali.
Kojima je za sve bilo svejedno. Sve ih je primao s poštovanjem, iskazivao im razumijevanje. Svakoga od njih nastojao je ohrabriti. Uzdići. Pomoći mu da proslijedi uspravan. U njemu je bilo mnogo sućuti. Ne one olake, lišene zahtjevnosti. U neko doba počeli su mu dolaziti i oni kojima je vjera bila nešto posve strano. I oni koji su do jučer one koji vjeruju progonili. Dolazili su mu oni koji su vjeru svojim umovanjima nadrasli.
Dolazili različiti političari. I njihove obitelji. Dolazile su mu različite osobe s tzv. javne scene. One koje su postigle uspjeh na kojem su im mnogi zavidjeli. One koje su iskusile sva zadovoljstva, koja čovjek u životu može iskusiti. Osim života samog”, piše Lice, dodajući kako su mu dolazili i oni od kojih su svi (ili gotovo svi ozbiljni) ljudi odustali.
“Dolazili su mu istrošeni. Na različite načine izigrani, izrugani. Dolazili oni koji su vjerovali da su dotakli zvijezde, a onda se nenadano zatekli u blatu. Dolazili su mu i oni koji su imali sreće prepoznati da su mnoge prividne zvijezde sazdane od blata. Dolazili su mu iskreni. I prijetvorni.
Oni koji su se htjeli što jeftinije iskupiti. Oni koji su htjeli samo odigrati još jednu prolaznu ulogu, budući da im se to učinilo probitačnim. Njegova su im vrata bila otvorena. Ni od koga nije htio unaprijed odustati. Ta znao je da Bog ni od koga ne odustaje.
Kakav bi on Božji službenik bio kad bi odustao?! Uvijek je bio spreman uložiti svoje vrijeme, svoj trud, svoje povjerenje. Bog će – znao je – uložiti svoje čudo. Nije njegovo da ocjenjuje što ima smisla, a što nema, nego da učini što je do njega. Sve preko toga pripada Bogu.
I Bog je činio čuda. Nije se tome nimalo čudio I osobno ih je u svom životu iskusio. I novi životi su se događali. Događaju se. Fra Zvjezdan je znao: novost života postojana je Božja istina. Postojani Božji dar.
Smjeti stajati na vratima čuda – ima li išta ljepše od toga”, pita se Lice dodajući kako fra Zvjezdan nikada nikoga nije doživljavao izdvojeno izvan njegove životne zbilje, izvan njegovih obiteljskih životnih okolnosti.
“Koliko je bilo do njega, uvijek se trudio obraćati i obiteljima onih s kojima se susretao, uključivati se u njihov život. Vjerovao je da je svakome, uz preobrazbu osobnoga života, potrebna – koliko god je to moguće – i preobrazba obiteljskoga života”, piše Lice navodeći kako je fra Zvjezdan bio postojan i vjerodostojan svjedok Božje blizine, poticatelj na život u Božjoj blizini.
“Poticao nas je ne samo na život u odnosu s Bogom nego upravo u dodiru s njim. Ohrabrivao nas je da u tome nađemo svoje životno određenje, bez obzira na vrijeme u kojem živimo: jer svako je vrijeme na svoj način nesklono onima koji žive zagledani u Boga, zaneseni Božjim.
I dok nas je poticao da svoju vjeru živimo hrabro, nije nas upućivao mimo svijeta, kamo li protiv svijeta. Premda je u svemu isticao duhovno, materijalno nije smatrao manje vrijednim. Poticao nas je da duhovnost živimo u konkretnostima naših života.
Pamtim kako je svojedobno u jednoj svojoj propovijedi s naglašenim žarom rekao da bi Isus – da danas prolazi zemljom – u svojim prispodobama iznosio slike iz današnjeg svijeta, služio se prizorima i detaljima s naših gradskih ulica”, piše Lice, koji se prisjeća i nekih sasvim osobnih zgoda s fra Zvjezdanom, poput one dok su još na početku njegove službe na Kaptolu nešto sređivali u fra Zvjezdanovoj sobi, pa je ispala kutijica iz koje su se rasule neke posjetnice.
“Dok sam ih sabirao, vidio sam da su to njegove posjetnice. Ispred njegova imena pisalo je ‘dr’. ‘Ti si doktorirao?’, pitao sam ga. ‘Da, ali to nije važno’, rekao je. I, pokazujući na posjetnice, dodao: ‘Ne znam što ću s njima.’ Poslije sam vidio da je njihove poleđine koristio za pisanje bilježaka”, prisjeća se Lice, pamteći i događaj iz studenoga, sredinom 80-ih, kada je u Zvjezdanovoj sobi prepisivao bilten za Bratstvo malih sestara od Isusa.
“Zvjezdan je, naime, imao električni pisaći stroj kakav je u to vrijeme, od meni poznatih, rijetko tko imao, a ispis s takvog stroja bio je mnogo bolji i prikladniji za umnožavanje. Zvjezdan mi je svoju sobu rado stavio na raspolaganje. Kad je u jednom trenutku ušao u sobu, vidio je kako pišem obučen u kaput.
Otišao je po drva i ugljen i naložio peć, jer je u to vrijeme svatko u samostanu sam sebi to radio. On, očito, baš i nije”, piše Lice dodajući i jedan događaj sa završetka jednog seminara uoči Božića, koji su na Kaptolu predvodili fra Bonaventura Duda i fra Zvjezdan.
“Fra Bonaventura je u pokrajnjoj dvorani pred svima okupljenima ozbiljnim glasom započeo: ‘...a kada se nađete pred jaslicama... tamo ćete uvijek naći i nas dvojicu... i tada znajte...’ Mangupski se nasmije, usklikne: ‘Ja sam magarac!’ I otrči iz dvorane.
Zvjezdan je ostao sam pred nama. Slegnuo je ramenima i uz osmijeh rekao: ‘A ja sam onda vol’“, piše Lice ne skrivajući ni najintimnije posljednje trenutke s fra Zvjezdanom Linićem prije tri i pol godine.
“U utorak poslije nedjelje, kada je prvi put izrazito klonuo, razgovarao sam s njim mobitelom dok sam išao Ilicom. Govorio mi je kako mu je liječnik rekao da više nije dječak i da treba usporiti, i tumačio mi koje je sve obveze preuzeo te ih mora ispuniti, pa će se nakon toga odmoriti nekoliko dana. Rekao sam mu tada: ‘Ti ćeš i umrijeti služeći.’ Nisam tada ni slutio da će tako i biti. Pokazalo se ubrzo: i njegovo je umiranje bilo služenje.
Strpljivo, uporno, i ne bez tuge. Ako bih u jednu misao trebao sažeti toliko toga nerecivoga, mislim da bi to bila ova: Oni koji služe, ne umiru, nego žive. Nastavljaju živjeti i kada to našim očima možda postane skriveno”, piše Lice i potiče sve da svoje svjedočanstvo o omiljenom franjevcu ne drže za sebe, nego da ga sa svima podijele.
>> Zvjezdan Linić: I svećenik se može zaljubiti, ali ne smije u 'akciju'
