U poglavlju „Posljednjih razgovora“ Benedikta XVI. koji se zove „Propusti i problemi“ papa emeritus otkriva dosad nepoznate detalje o Vatileaksu, kontroli nad Vatikanskom bankom, (ne)mogućnosti da smijeni kardinala Bertonea, homoseksualnom lobiju u Vatikanu koji je, prema njegovim saznanjima, ipak postojao i koji je očito radio protiv njega.
Vi ste rano zahtijevali da se Crkva mora odvojiti od nekih dobara kako bi se očitovalo njezino pravo dobro. Nisu li ovu krilaticu u vašemu pontifikatu morali jasnije pratiti znakovi i djela?
Možda, ali to je vrlo teško. Tu se uvijek mora najprije započinjati od samoga sebe. Ima li Vatikan previše? Ja to ne znam.
Moramo vrlo mnogo činiti za siromašnije zemlje, kojima je potrebna naša pomoć. Tu je i Amazonija, tu je Afrika i tako dalje. Novac mora biti najprije za davanje, za služenje. Ali na neki način mora i pritjecati da bi ga se moglo davati. Tako da ne znam pravo koja bismo dobra stvarno mogli napustiti. To pitanje mora sebi postaviti svaka mjesna Crkva, počevši s njemačkom.
Novac mora biti najprije za davanje, za služenje. Ali na neki način mora i pritjecati. Tako da ne znam pravo koja bismo dobra mogli napustiti
Ono što se događa za pontifikata pape Franje također je dovođenje u pitanje službeno-crkvenih stvari koje više ne odgovaraju vremenu.
Za mene je od početka IOR (Istituto per le Opere di Religione, banka u vlasništvu Vatikana) bio veliko pitanje i tu sam pokušao unijeti reforme. To ne ide brzo jer sami morate ulaziti u taj posao. Bilo je važno da se to uzme iz ruku onih koji su dotada bili tu. Moralo se pronaći novo rukovodstvo i pritom se zbog mnogih razloga činilo ispravnim ne postavljati više Talijana za šefa. Mogu reći da sam našao vrlo dobro rješenje postavljanjem baruna Freyberga.
Vaša ideja?
Da. Tomu treba dodati i zakonske odredbe koje su sastavljene pod mojom odgovornošću da bi se, primjerice, isključilo pranje novca. To je naišlo na međunarodno priznanje. U svakom slučaju, prilično sam toga učinio za reformu IOR-a. Ojačao sam i dvije međunarodne komisije koje su to trebale kontrolirati i koje su utvrdile jasan napredak. Potiho sam radio i na zakonskim odredbama i na konkretnim stvarima. Sada je moguće nadovezati se na to i ići dalje.
Za vrijeme vašega pontifikata izišle su na vidjelo stvari koje su se dugo prikrivale.
Htio sam, dakako, više učiniti nego što sam mogao. Mnogi su na temelju devete postaje križnoga puta (kada je još kao kardinal govorio o prljavštini u Crkvi) rekli: Ah, taj će papa sada nešto poduzeti! I htio sam, ali je tako teško ulaziti u to. Strukturalni se i osobni problemi isprepleću i prebrzim se zahvatima može više uništiti nego iscijeliti. Zbog toga se tu može samo pažljivo djelovati.
Nakon vašega povlačenja obznanjeno je da ste u kontekstu spolnoga zlostavljanja otpustili stotine svećenika širom svijeta.
Kada je započela ta afera, polazeći od Codexa (Codex juris canonici, crkveno pravo), bila je moguća samo suspenzija. A to je, polazeći od američkoga prava, bilo potpuno nedovoljno jer su oni koje je to pogađalo i dalje ostajali svećenici. Zajedno s američkim biskupima odlučili: samo ako se te svećenike svede na laički stalež, bit će jasno da smo ih kaznili, da su otpušteni iz svećeničke službe.
Vi govorite o vremenu kada ste još bili predstojnik.
Da, da, jasno. Tada sam izradio novine u kaznenom pravu, koje je po sebi bilo vrlo slabo, kako bih poglavito ojačao zaštitu žrtava i da bi se brže moglo postupati. Jer procesi se beskonačno otežu i, ako nakon deset godina nekoga mogu kazniti, tada je jednostavno prekasno.
Otpuštanje oko 400 svećenika…
To sam učinio kao papa, ali na temelju prava koje smo prethodno izradili.
I o aferi s Williamsonom govorili smo u knjizi Svjetlo svijeta. Posljednje pitanje o tome: kada ste točno bili informirani o tim problemima?
Tek nakon što se već dogodilo. Ne mogu razumjeti da to nitko, ako je to već bilo poznato, kod nas nije zamijetio, to mi je nepojmljivo, neshvatljivo.
Vaš državni tajnik, kardinal Bertone, mogao vas je zamoliti da obustavite nalog?
Da, jasno.
To ne bi bio problem?
Naravno. No ja ne vjerujem da je on to znao; ne mogu to zamisliti.
Slučaj Williamson može se promatrati kao prijelomni trenutak pontifikata. Vidite li i vi to tako?
Tada je to bila snažna propagandna bitka protiv mene. Ljudi koji su bili protiv mene konačno su imali razlog da kažu: taj je nevrijedan i na pogrješnu mjestu. Zato je to bio mračan čas i vrijeme koje je bilo teško. No ljudi su ipak shvatili da ja doista nisam bio informiran.
Je li točno da nije bilo osobnih posljedica?
Ne. Bila je utoliko posljedica što sam komisiju Ecclesia Dei, koja je bila nadležna u toj stvari, potpuno iznova organizirao jer sam iz toga slučaja zaključio da ona ne funkcionira ispravno.
Jeste li tu bili premekani?
Vidim krivnju samo u ovoj komisiji. A nju sam temeljito preoblikovao.
Talijanski autori Andrea Tornielli i Paolo Rodari u svojoj knjizi Atacco a Ratzinger (Napad na Ratzingera), koja je objavljena prije Vatileaksa, dolaze do zaključka da su protiv pape Benedikta postojale zavjere, medijska kampanja i napadi iz antikatoličkih krugova. Jeste li u stanovitim nakanama osjećali protivljenje unutar Kurije?
Ne, ne bih mogao reći. Svi su ključni ljudi, predstojnici i predsjednici, bili uz mene.
Na jaku udaru kritike bio je posebice vaš državni tajnik Tarcisio Bertone. Bertone nije došao iz diplomacije. Pod profesionalnijim voditeljem državnoga tajništva, tako tvrde kritičari, ne bi se dogodili mnogi propusti koji su stavljani vama na teret. Zašto na ovo važno mjesto niste stavili nekoga drugoga?
Zato što nisam imao razloga za to. Bertone, doduše, nije bio diplomat, to je točno, bio je dušobrižnik, biskup i teolog, profesor, crkveni pravnik. No kao kanonist predavao je i međunarodno pravo i posve se razumio u pravne vidove službe. Na nekim je stranama od početka postojala snažna predrasuda spram njega.
Takvi su, naravno, koristili svaku mogućnost da nađu potvrdu za to. Dobro, možda je i pravio pogrješke zbog prečestih putovanja itd. No tko ne pravi pogrješke? Za mene on jest i ostaje čovjek vjere, koji je pokušavao ispravno služiti Crkvi. Uostalom, pravna su ispitivanja o pojedinim problemima u tijeku i treba pričekati njihov ishod.
Je li točno da je nekoliko kardinala, među njima i kardinal Schönborn, za jednoga susreta s vama tražilo Bertoneovu smjenu? Odgovor je navodno bio: Bertone ostaje – basta!?
Ne, toga nije bilo.
Kao i svetac čije ime nosite, sveti Benedikt, i vi ste se suočili s “gavranom”, kako se nazivalo vašega sobara Paola Gabrielea, kradljivca povjerljivih dokumenata iz vašega najužeg okružja. Je li vas teško pogodila ta priča?
Ne tako da bih upao u neku vrstu očaja ili svjetske boli. Bilo mi je to jednostavno nerazumljivo. I kada pogledam tu osobu, ne mogu razumjeti kako se može htjeti nešto takvo. Što se može očekivati od nečega takvoga. Ja ne mogu prodrijeti u takvu psihologiju.
Neki misle da je vaša prevelika povjerljivost razlog da se nešto takvo moglo dogoditi.
Gledajte, ja ga nisam sebi izabrao. Uopće ga nisam poznavao. On je prošao kroz sustav, kroz sve provjere. I u svakom je pogledu izgledalo da je to pravi čovjek.
Poznavanje ljudi, tako se tvrdi, općenito nije vaša jaka strana.
(Smije se.) Da, to bih mogao priznati. S druge strane, vrlo sam pažljiv i oprezan jer sam često iskusio granice poznavanja čovjeka kod drugih, a i kod sama sebe.
Kako ste gledali na pravnu stranu slučaja?
Bilo mi je važno da se upravo u Vatikanu očuva neovisnost pravosuđa. Da monarh ne kaže: sada uzimam stvar u svoje ruke, nego u pravnoj državi pravosuđe mora ići svojim vlastitim putom. Nakon toga monarh može izreći pomilovanje, to je nešto drugo.
Vaš je nekadašnji sobar zbog teške krađe osuđen 6. listopada 2012. na 18 mjeseci zatvora. Otišao je u zatvor 25. listopada u Vatikanu. Vi ste ga posjetili 22. prosinca, oprostili mu i ukinuli mu odsluženje ostatka kazne. Što vam je priopćio za posjeta?
Bio je potresen zbog sama sebe. Ne bih želio analizirati njegovu osobnost. To je neobična mješavina, na što su ga nagovorili ili na što je nagovorio sama sebe. Shvatio je da se to nije smjelo dogoditi, da je jednostavno bio na pogrješnu putu.
Spekuliralo se o tomu može li sobar uopće sam provesti akciju takvih razmjera. Što vi mislite?
Iznošenje dokumenata sigurno je sam izvršio. Nitko drugi nije imao pristup.
Ali možda je bilo istomišljenika, prijatelja koji su ga ohrabrili za njegovo djelo.
Može biti, ja to ne znam. U svakom slučaju, to nije utvrđeno.
Zbog razjašnjenja tih stvari uspostavili ste vlastitu, neovisnu komisiju. Nije li vas potreslo da u Vatikanu u tako velikoj mjeri postoje zavist, ljubomora, karijerizam i spletke?
Ta to se zna. Moram izričito reći da svega toga, doduše, ima, ali to ipak nije cijeli Vatikan. Ima doista tako mnogo dobrih ljudi koji rade s punom predanošću, od jutra do večeri. Poznajem tako mnogo dobrih pa stoga moram reći: dobro, i to se mora prihvatiti. U jednomu organizmu s nekoliko tisuća ljudi nemoguće je da svi budu samo dobri.
To se mora priznati sa svom žalošću koja je s time povezana, ali se ne smije previdjeti ni ovo drugo. Dirnut sam time kako ovdje susrećem mnogo ljudi koji su u dubini duše stvarno tu za Boga i za Crkvu i hoće učiniti nešto za ljude. Koliko sam tu susreo doista dobrih, čistih ljudi! To je za mene nešto što preteže nad onim lošim te stoga kažem: takav je svijet! To znamo polazeći od Gospodina! Loše su ribe također u mreži.
Vaš je nasljednik govorio o gej lobiju u Vatikanu. To je problem. Vidite li i vi tako?
Doista mi je naznačena jedna takva skupina i nju smo u međuvremenu razriješili. To je upravo bilo sadržano u izvješću ove tročlane komisije koja je otkrila jednu skupinu, malu, četiri, pet ljudi možda, koje smo razriješili. Je li se opet nešto uobličilo, ne znam. U svakom slučaju, nije tako da bi vrvjelo takvim stvarima.
Je li vas afera Vatileaks dovela do toga da kažete: “Umoran sam od službe”?
Ne, jer mislim da se to može uvijek dogoditi. Prije svega, ne smije se, kako je već rečeno, odlaziti u trenutku oluje, nego upravo tada treba izdržati.
>> 'Bergoglio nije bio moj izbor za papu. Ali osvojilo me kako s ljudima razgovara iz srca'
Nas dragi papa Benedikt. Bog te pozivio!