Koncem zime 1945. on je bio posljednji zatvorenik koji je napustio Auschwitz. Danas, nakon smrti Branka Lustiga, on je, koliko sam zna, jedini hrvatski svjedok najvećeg i najstrašnijeg nacističkog logora smrti. Opatijac Oleg Mandić kao 11-godišnji dječak u ljeto 1944. godine završio je s majkom i bakom u zloglasnoj nacističkoj “tvornici smrti” na teritoriju okupirane Poljske, u kojoj je eksterminirano više od milijun ljudi, najviše Židova. Kao posljednji zatočenik napustio je logor više od mjesec dana nakon dolaska Crvene armije i službenog zatvaranja Auschwitza 27. siječnja 1945. godine – koji se u svijetu obilježava kao Dan sjećanja na žrtve holokausta – tek 2. ožujka te godine.
– Kada me pitaju kako to da sam preživio, kažem da je to 80 posto bila sreća, 20 posto majčina ljubav, a ostatak dječja snalažljivost. Jednom su na prozivci svakog petog slali u krematorij, a ja sam bio četvrti na redu. Imao sam sreće. Tako je i odluka da na kraju ostanemo u logoru bila sretan odabir – kaže Mandić, koji je s majkom i bakom u logoru nakon odlaska Nijemaca ostao još više od mjesec dana. Auschwitz je obilježio njegov život. Mandić na svojoj podlaktici i danas nosi svoj zatvorenički broj: 189488, a svoju životnu priču ovaj pronicljivi 86-godišnjak kazuje detaljno i emotivno. Nakon pada Italije i prije dolaska Nijemaca njegov djed i otac uspjeli su pobjeći u partizane, ali njemu, njegovoj majci i baki to nije uspjelo. Djed Ante Mandić bio je uspješan opatijski odvjetnik i politički aktivist. Surađivao je i s Josipom Brozom Titom, koji je znao navraćati i u Mandićevu opatijsku vilu. Mandić je nakon pada Italije organizirao narodnooslobodilački odbor u Opatiji. Između odlaska Talijana i dolaska Nijemaca bio je na čelu kratkotrajne “Slobodne Republike Opatija”. Talijanima koji su se povlačili preko Rijeke i Opatije davali su hranu za put u Italiju u zamjenu za oružje, koje je onda otpremljeno partizanima na Učku.
SS-ovci bez milosti
Nakon samo deset dana stigli su Nijemci. Oleg je s majkom i bakom (odnosno babuškom, kako ju je zvao, jer je bila Ruskinja), pokušao napustiti Opatiju i stići do Crikvenice jer ih je tamo čekala veza za prebacivanje u partizane, ali Nijemci su zatvorili most na Sušaku i nisu uspjeli stići do Crikvenice jer nisu imali “ausweis”. Nijemci, koji su znali da je muški dio obitelji u partizanima, za odmazdu su ih najprije dva mjeseca zatvorili u zatvoru Coroneo u Trstu, a onda su ih u transportnom vlaku uputili u Auschwitz. Nijemci su u Trstu radili selekciju – muškarci su bili slani u Dachau, žene u Auschwitz, a njega su zbog njegove dječačke dobi poslali s majkom i bakom u Auschwitz.
– Put je trajao tri dana i bio je grozan. Pretrpan vagon, u kojem nas je bilo, mislim, oko 80, a mi zgurani na malom prostoru. Na vagonima, kojima se inače prevozila stoka, bila su četiri prozora, inače bi stoka uginula bez zraka. Za nas su, međutim, prozore zatvorili daskama, jer im nije bilo bitno hoćemo li stići živi ili mrtvi. Ljudi su nuždu obavljali na slami. Možete samo zamisliti. Nismo imali pojma kamo idemo, sve dok u jednom trenutku nisu otvorili vagon da bi izbacili smrdljivu slamu. Tada smo prvi put na vagonu vidjeli natpis Auschwitz, ali nama to tada nije ništa značilo. Nikad nismo čuli za Auschwitz i nitko nije znao što nas tamo čeka – prisjeća se Mandić. Ubrzo su shvatili. U logor su stigli oko sedam sati ujutro. Po dolasku u logor “na rampi”, kako se u logorskom slengu nazivala platforma, provedena je prva selekcija kojom su muškarci odvajani od žena. Razdvajanje je bilo bolno za članove obitelji, ali SS-ovci nisu imali milosti. Mandić je imao sreće, jer je bio zatvoren sa ženama, budući da su Nijemci mislili da je mlađi od deset godina.
– Čekali smo u dugim redovima ispred stolova za kojima su pisari u velike knjige upisivali naša imena i prezimena, datume rođenja, spol i zemlju podrijetla. Sjećam se da je moja majka, dok smo čekali u redu, u jednom trenutku počela glasno prosvjedovati, govoreći kako s nama grozno postupaju. Pisar se u tom trenutku okrenuo prema njoj kazavši na njemačkom: “Pa zar ne shvaćate gdje se nalazite!? Ovo je Auschwitz, logor za istrebljenje!” – prisjeća se Mandić. Sve su im oduzeli, odjeću i obuću, nakit i vrijednosti, svukli su ih do gola i ošišali “na nulu”. Zatvorenicama su brijali dlake i s drugih dijelova tijela, što je zbog tupih škara i britvi bilo bolno, a odmah su im tetovirali i brojeve, što je također jako boljelo. Tetovirali su ih iglom pričvršćenom na dasku, a nakon tetoviranja koža mu se upalila. Dobili su crveni trokut, koji je označavao političke zatvorenike, a na trokutu je pisalo “IT”, jer su stigli s teritorija Italije. Bilo je i trokuta drugih boja, kojima su označavali druge skupine zatvorenika.
Potom su im dvije zatvorenice na ošišane dijelove tijela utrljavale neko dezinfekcijsko sredstvo protiv nametnika, no njemu su cijelu glavu uronili u posudu, zbog čega je trenutačno oslijepio, vrišteći od bolova. Majka mu je obrisala oči i nakon desetak minuta ponovno je progledao. Nakon toga stigli su do jedne prostorije u kojoj su bile dvije goleme hrpe odjeće i obuće pa smo mogli izabrati odjeću i obuću. Kasnije tog dana, kada su stigli u zatvoreničke barake, od zatvorenica koje su tamo zatekli doznali su da su oni bili prva skupina koju je vlak dovezao do krematorija, a da nisu odmah pogubljeni. U blizini je bila i novosagrađena prostorija s tuševima, kamo su ih odveli nakon potpunog razodijevanja i evidentiranja: “Druge su nam zatvorenice rekle da su mislile da smo već u dimu. Imali smo sreću da nas nisu odmah poslali u pakao. To su radili s vlakovima u kojima su bili Židovi. Njih su odmah slali u krematorij, a mi smo bili prva skupina na kojoj su isprobali novosagrađenu ‘saunu’, odakle su nas odveli u logor.”
Mrtve dovoze u tačkama
Tog je dana Oleg Mandić prestao biti čovjek i postao je broj. Svi u logoru morali su raditi. Radili su u kuhinjama i poljima, ali i u skladištima, u kojima su slagali predmete što su ostali iza likvidiranih zatvorenika na police. Kada zatvorenici nisu imali drugog posla, morali su prebacivati hrpe kamenja s jednog kraja logora na drugi, samo da ne budu besposleni, u skladu s geslom “arbeit macht frei”, koje je stajalo na ulazu u logor. Mandić nam pokazuje plan Auschwitza što ga je kao 11-godišnjak napravio dok je bio u logoru, koji još čuva. Poslije je provjeravao njegovu preciznost i samo je mogao konstatirati da je njegov plan bio vrlo točan. U zidanim je barakama živjelo po 700, a u drvenim po 350 ljudi. Kapacitet Auschwitza bio je 20 tisuća zatvorenika, a Birkenaua 80 tisuća. Mandić je s majkom i bakom bio u Birkenauu. Logor je bio ograđen visokom elektrificiranom bodljikavom žicom, na koju su se bacali oni koji više nisu mogli izdržati. U logoru je postojala izreka “idem na žicu”. Cijeli logorski život temeljio se na samoupravi, a kapoi, također logoraši, imali su status nadzornika.
– Znate što je bilo nevjerojatno? Nijemce smo vidjeli samo prvog dana na rampi, a nakon toga do kraja gotovo da nisam vidio nijednog Nijemca, osim liječnike. S Nijemcima su komunicirali samo kapoi. Nijemci uopće nisu ulazili u logor, jer za to nije bilo potrebe – objašnjava Mandić i dodaje da su Nijemci sa psima na izlazu iz logora svako jutro dočekivali zatvorenike koji su radili izvan logora.
Kako je izgledao svakodnevni život u logoru? Ljeti su ustajali u tri, a zimi u četiri ujutro. Jutarnja prozivka bila je obvezna, a onda su dobivali pola litre čaja. Voda u logoru nije bila pitka. Onda se odlazilo na rad. Za ručak bi najčešće dobivali gustu juhu od kelja ili kupusa, kojih je bilo napretek. Mandić kaže da nikad poslije nije vidio tako velike glavice kupusa, koje su gnojene ljudskim pepelom. Nakon toga ponovno se odlazilo na rad, a u pet poslijepodne bila je druga prozivka. Do tada su se vraćali oni zatvorenici koji su radili izvan logora, a na kraju kolone uvijek su bili oni koji su gurali tačke u kojima su prevozili one koji su preminuli. I mrtvi su morali biti na večernjoj prozivci, jer je broj zatvorenika morao biti identičan s jutarnjom prozivkom. Okrutnosti u logoru najčešće su provodili sami zatvorenici koji su se, kako kaže Mandić, dokopali položaja. Mandić se sjeća jednog događaja koji zorno oslikava dehumaniziranu atmosferu u logoru. Svako jutro i svaku večer morali su izlaziti na prozivku, tzv. apel. Jednog kišnog jutra stajali su satima na pljusku, izgladnjeli i promrzli, jer je netko nedostajao. Na kraju su jadnu i preplašenu ženu, koja je bila zaspala i nije imala snage ni hrabrosti pojaviti se na prozivci, zatukli.
Pala je odluka...
– Stajali smo ondje na kiši u blatu punih osam sati zbog nje i moram vam priznati da je nitko od zatvorenika nije žalio. Tako je to bilo u logoru u kojem je smrt bila na svakom koraku i gdje su sve moralne vrijednosti bile poništene. Svi su samo pokušavali živi dočekati sljedeći dan – kaže Mandić. Jedini Nijemac kojeg je svakodnevno viđao bio je zloglasni Mengele. Međutim, koliko god to bilo paradoksalno, Mandić nije upamtio Mengelea po zlu. Nakon nekoliko mjeseci shvatili su da je Mandić bio stariji od deset godina i da je greškom završio u ženskom logoru. Ubrzo je pala odluka. Mandić je morao u muški dio logora, u kojem su masovno likvidirali zatvorenike. Međutim, prije odlaska u muški dio, zbog njemačke pedantnosti, morao je proći liječnički pregled. A kako se užasno prepao zato što će ga odvojiti od majke, odmah je dobio visoku temperaturu pa su shvatili da ga ne mogu prebaciti u muški logor. A kako nije mogao ostati ni u ženskom dijelu, netko se sjetio da postoji tzv. odjel za blizance, na kojem su bila smještena djeca na kojima je Mengele obavljao svoje eksperimente.
– Tamo mi je bilo bolje nego u logoru pa sam trljao toplomjer da bi mi “porasla” temperatura. Ubrzo sam dobio i ospice pa su me premjestili u zarazni odjel, ali onda su me ponovno vratili Mengeleu, koji ta četiri mjeseca, koliko sam proveo kod njega, nijednom na mene nije povisio glas. Uvijek je bio uredan i obrijan. U bolničkoj sobi znao sam od papirnatih ubrusa izrađivati cvijeće. Mengele je kod mene pronašao škare, koje su bile strogo zabranjene. Pozvao je pomoćnicu i vođu barake, prozivajući ih zbog škara, ali ne i mene. Nisam, naravno, znao što on radi na odjelu s drugom djecom, to sam doznao tek desetak godina kasnije. Znam da to zvuči strašno, ali i Mengele je bio moja sreća u Auschwitzu – prisjeća se. Ubrzo po dolasku u logor shvatili su da se nalaze u tvornici smrti. Mandić kaže da se nebo u logoru nije moglo vidjeti od gustog dima što je stalno sukljao iz krematorija. Židovi su imali najmanje šanse za preživljavanje, a ostalim zatvorenicima prosječno je ostalo sedam mjeseci života u logoru. Nijemci su uspostavili takav režim u kojem je zdrava osoba u takvim uvjetima, zbog bolesti, stresa i pothranjenosti, umirala nakon sedam mjeseci. O tome svjedoči i podatak da je od 5,5 tisuća zatvorenika, koliko ih je ostalo u logoru nakon što su Nijemci 20. siječnja 1945. u “maršu smrti” odveli ostalih 80 tisuća zatvorenika, Ruse dočekalo njih samo 4400. Više od tisuću zatvorenika umrlo je samo od sebe u samo nekoliko dana.
Spas iz kolone smrti
Kako su Mandić, njegova majka i baka uspjeli izbjeći “marš smrti”? Njega i majku Nijemci su izdvojili za odlazak iz logora, a baku za ostanak. Znali su da se, ako žele preživjeti, moraju držati zajedno. U tom trenutku više nije bilo kontrole kakva je postojala prije, jer je na 80 tisuća zatvorenika bilo preostalo samo stotinjak Nijemaca. Mandić i njegova majka, koji su dobro znali sve puteve i stranputice, uspjeli su se kradomice izvući iz kolone i vratiti u logor, u kojem su pronašli baku. Mislili su da će se Nijemci vratiti i poubijati ih, ali to se nije dogodilo. Tjedan dana kasnije u logor su stigli Rusi.
Po njih je, po nalogu generala Crvene armije, Staljinova pomoćnika i sovjetskog ministra obrane Nikolaja Aleksandroviča Bulganina, po Staljinovu nalogu došao brigadir Fedosenko. Njegov zadatak glasio je: “Pronaći obitelj Mandić”. Njihov susret s Fedosenkom zabilježila je i filmska kamera ekipe koja je snimala priloge za tjedni filmski žurnal “Vijesti s bojišta”, a naknadno je iz tog materijala snimljen dokumentarni film o oslobađanju Auschwitza. Mandić je nakon toga, zbog traume, punih deset godina šutio o Auschwitzu. Tek 1955., a tada je bio novinar, na poticaj svog urednika Mladena Bjažića odlučio je progovoriti o svom strašnom iskustvu. Obilježavala se 10. obljetnica oslobađanja Auschwitza, a Bjažić je uvjeravao Mandića da više ne smije svoju traumu držati u sebi i da mora progovoriti o onome što je tamo vidio i doživio kako se to više ne bi ponovilo. Naposljetku je Mandić prelomio i napisao svoj prvi članak o Auschwitzu. I odonda se nije zaustavio. Prvi je put Auschwitz nakon rata posjetio 1969., nakon što je njegova majka poginula u prometnoj nesreći, jer joj je to obećao na grobu. Od tada je u Auschwitzu bio 13 puta, a posljednji put prije samo tjedan dana, na poziv talijanske ministrice kulture. Postao je “dječak koji je posljednji napustio Auschwitz”. O njemu i njegovu iskustvu napisane su knjige i snimljeni filmovi, a novinari, i to češće strani nego domaći, stalno ga zovu. O tome kako se kao dječak susreo s neizrecivom okrutnošću govori i djeci u školama kada ga pozovu, ne samo u Hrvatskoj nego i u Sloveniji. I naglašava da nikoga ne mrzi jer, kaže, mržnja nije odgovor na zlo.
Mandić je poslije rata završio pravo i postao najmlađi odvjetnik u Jugoslaviji, radio je i u inozemstvu, bio je dugogodišnji čelnik opatijske Udruge antifašističkih boraca i antifašista, ali cijeli je njegov život zasjenjen činjenicom da je kao 11-godišnjak preživio pakao Auschwitza. Iz tog strašnog iskustva Mandić je ipak uspio izvući nešto pozitivno: “Nekoliko godina poslije Auschwitza shvatio sam da mi se ono najgore u životu već dogodilo. Pa zar se čovjeku može dogoditi nešto gore? Najgore je prošlo. I zato sam, upravo zbog Auschwitza, imao odličan i sretan život”.
užas, što ljudi mogu ljudima učiniti.