Nisam ja kriv što još nisam mrtav ili što me CIA nije uspjela ubiti. Ja sam revolucionar. Revolucionari se ne povlače, kao što se pisci ne povlače", rekao je kubanski vođa Fidel Castro stranom novinaru koji ga je upitao kad će se povući s vlasti. A na upit što će se dogoditi kad umre, odgovorio je: "Pitajte to CIA-u." S pravom je sumnjičio američku tajnu službu za brojne pokušaje njegova ubojstva. U jednoj akademskoj raspravi u Havani s bivšim američkim ministrom obrane McNamarom ustvrdio je da je tih pokušaja bilo barem 30, a McNamara je odvratio da ih je bilo najviše pet-šest.
Kako je Castro uspio preživjeti? Zašto ga se deset moćnih američkih predsjednika već 46 godina ne može otarasiti ni silom ni gospodarskim sankcijama? Zašto karipskom diktatoru nisu mogli nauditi ni burni politički događaji poput urušavanja komunizma u Europi? Hoće li ga doista s vlasti skinuti samo smrt ili bolest? Na ta i brojna druga pitanja u uzbudljivoj knjizi "Stvarni Fidel Castro", koju je na hrvatskom jeziku upravo objavila Naklada Ljevak, pokušava odgovoriti sad već pokojni Leycester Coltman, britanski diplomat koji je od 1991. do 1994. bio veleposlanik u Havani. Njegova priča o vođi Kubanske revolucije, od djetinjstva do danas, s brojnim epizodama iz privatnog života, uvjerljiva je, objektivna i nadasve zanimljiva.
Vješt govornik
Čovjek kojega jedni smatraju tiraninom koji je gospodarski uništio vlastitu zemlju, a drugi junakom koji hrabro prkosi imperijalizmu prikazan je u posve novom svjetlu, bez uobičajenih stereotipa koje nameću njegovi protivnici.
Sjajno su opisane epizode u kojima upoznajemo Castra kao vješta govornika: njegovi su govori ubitačno dugi, znaju trajati i više od deset sati, ali su pomno pripremljeni dobro zna kako će uzbuditi gomilu i postići željeni učinak. Zasigurno nema političara na svijetu koji je toliko vremena potrošio na govore, niti ima političara koji će ugroziti njegov rekord postavljen za govornicom UN-a u rujnu 1960. Bio je to njegov prvi nastup na Generalnoj skupštini, a govorio je četiri i pol sata!
Dojmljivi su i opisi atentata na kubanskog poglavara, koji svjedoče o dramatičnim američko-kubanskim odnosima. Castro je zarana stekao mnogo neprijatelja te je posvuda išao okružen tjelesnim čuvarima, no najviše se bojao CIA-e. U početku je američka tajna služba razmatrala različite egzotične mogućnosti njegova ubojstva kao što su eksplozivne cigare i prašak od kojeg bi Castru otpala brada, no ipak je primijenila staromodnu tehniku otrov.
Agenti koje je CIA platila i izvježbala pokušali su u više navrata staviti tablete s otrovom u Castrovu hranu, ali nijednom nisu uspjeli. Buntovnika s Kube htio se riješiti i Kennedyjev nasljednik Lindon Johnson. Za njegova mandata CIA je angažirala zaposlenika kavane Havana Libre da ubaci kapsulu cijanida u frape koji je pio Castro, no kapsula je bila smrznuta pa je puknula prije nego što je ubačena u piće. U kasnijim godinama Castro je održavao formu i zdravlje plivanjem, što je potaknulo CIA-u da smisli novi plan: postavit će neobično veliku i šarenu školjku na morsko dno gdje je Castro često plivao. Kad bi je dotaknuo, eksplodirala bi. Čim su kubanski protuobavještajci doznali za planove o plivačkom atentatu, Castra su u vodi počeli pratiti tjelesni čuvari.
U jednoj je prilici plaćeni ubojica koji je glumio venezuelskog fotografa prišao Castru s pištoljem skrivenim u lažnom fotoaparatu, ali nije pucao jer su ga tjelesni čuvari spriječili. Kad je 2000. godine posjetio Panamu, panamska je policija uhitila šesteročlani odred terorista koji ga je trebao ubiti bombom od šest kilograma dok bi se obraćao pristašama na sveučilištu.
Izgubljena bitka
Fidel Castro preživio je brojne atentate i još prkosi moćnom sjevernom susjedu, no izgubio je veliku životnu bitku protiv "imperijalizma". Na kraju njegova života SAD je jači nego 1958. godine, kad se bio zakleo da će se osvetiti za američke bombe bačene na seljačke kuće u pokrajini Oriente.
Zdravlje dobro?
Još otkad je došao na vlast, svašta se govorilo o Castrovu zdravlju. Mediji su tvrdili da ima teške zdravstvene probleme poput dijabetesa i krvarenja u mozgu, da je doživio srčani udar, no većina tih informacija bile su dezinformacije.
Osim što se u nekim prigodama znao spotaknuti ili izgubiti svijest, nikakva dokaza o Castrovoj težoj bolesti nema.
"Ako mogu odslušati više od sto govora, to je dovoljan dokaz dobra zdravlja. Jer ako nešto može ubiti čovjeka, to je sto govora zaredom", rekao je jednom Castro.
Fotografsko pamćenje
Godine 1964. počeo se manijakalno zanimati za poljodjelstvo. Često je putovao po zemlji i posjećivao najudaljenija sela.
Zapitkivao je, slušao žalbe seljaka i svima pokazivao svoje enciklopedijsko znanje o poljodjelstvu, naučeno iz knjiga i časopisa.
Zbog nevjerojatna pamćenja, zadivio bi čak i stručnjake detaljnim poznavanjem njihovih disciplina. Bilo bi mu dovoljno da pročita članak u stručnom časopisu i da u cijeloj zemlji pokrene novu politiku.
