Toga dana, 11. rujna 2001., talijanski ministar vanjskih poslova Renato Ruggiero bio je u radnom posjetu Sloveniji i Hrvatskoj. Prijepodne je bio u Ljubljani, a poslijepodne u Zagrebu, nudeći talijansku podršku objema državama na njihovu europskom putu. Hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula primio ga je u zgradi Ministarstva na Zrinjevcu, ali dok je njihov sastanak trajao, dogodilo se nešto što je promijenilo svijet. Na televizoru u uredu šefa hrvatske diplomacije Picula i Ruggiero gledali su potresne scene i Talijan je zaplakao. Kao bivši direktor Svjetske trgovinske organizacije (WTO), u mandatu od 1995. do 1999., Ruggiero je nebrojeno puta posjetio Svjetski trgovinski centar u New Yorku, poznate “blizance” ili Twin Towers. WTO, inače organizacija sa sjedištem u Ženevi, ondje je imao svoje newyorške urede. Poznavao je mnoge druge ljude koji su ondje imali urede.
– Gledali smo CNN i to ga je emotivno pogodilo. Bio je potpuno šokiran. Plakao je. Nije bio u stanju odraditi sastanak, što je bilo razumljivo. Samo je rekao da ovaj događaj zahtijeva da se hitno vrati u Rim. Svi smo toga dana znali da se povijest lomi – sjeća se Tonino Picula, danas SDP-ov zastupnik u Europskom parlamentu.
Sedamnaest minuta nakon prvog, drugi zrakoplov zabio se u drugi toranj WTC-a u New Yorku. Treći zrakoplov koji su oteli teroristi tog jutra zabio se, 34 minute poslije, u zapadno krilo Pentagona, sjedišta američke vojske. Jedan hrvatski diplomat toga se jutra probudio u Washingtonu i krenuo na sastanak upravo u Pentagon. Prisjetio se toga puno godina poslije, u rujnu prošle godine, tada već na dužnosti hrvatskog predsjednika.
Otklizali u drugom pravcu
– To sam dočekao 200 metara od Pentagona, kad se avion zabio u njega. Bio sam tada u Washingtonu kao hrvatski diplomat i tako je bilo. Imali smo sreće ustvari što smo bili na pravom mjestu, a ne na krivom – rekao je u toj izjavi Zoran Milanović.
– Svijet je nakon tog 11. rujna otklizao u drugom pravcu. Ja ga 2000. nisam vidio i nisam slutio da će se ovako razvijati – dodao je predsjednik ovih dana u jednom govoru u Solinu, gdje se ponovno kratko osvrnuo na 20. obljetnicu onoga što Amerikanci, a onda i dobar dio svijeta pamte kao – 9/11. Na našu molbu da ispriča još neke detalje o tom danu kad je bio 200 metara od terorističkog napada na Pentagon, iz Ureda predsjednika su odgovorili da ništa od toga. Teroristički napadi na Ameriku 11. rujna 2001. jedan su od onih događaja kod kojih ljudi pamte gdje su točno bili i što su radili kad su čuli vijest; ili čuli eksploziju, ako su tome svjedočili na mjestu događaja, kao Zoran Milanović. Ali dvadeset godina dovoljno je dugo razdoblje da mnogi ljudi danas jednostavno ni ne pamte sam događaj. Svijet je možda otklizao u drugom pravcu, ali svijet je neminovno išao dalje, djeca rođena nakon tog događaja danas su odrasle osobe. Od 13 američkih vojnika koji su ubijeni u posljednjim danima američkog povlačenja iz najduljeg rata u svojoj povijesti – rata u Afganistanu, pokrenutog upravo kao odgovor Amerike na napade 11. rujna – njih petero bili su 20-godišnjaci. Šestero ih je imalo samo 2 ili 3 godine, a najstariji je imao 11.
Kao odgovor na terorističke napade, Sjedinjene Američke Države pokrenule su zapravo tri rata. Prvi je bio u Afganistanu, drugi u Iraku, a treći nije bio klasični rat kakav poznajemo, nego rat protiv terorizma. Rat koji se odvijao diljem svijeta, što kroz legitimne mjere povećanja sigurnosti, koje su ostale do dan-danas, što kroz manje legitimne, a više mjere iz sive zone, poput masovnog praćenja komunikacije gotovo svih građana. Ili mučenja zatvorenika osumnjičenih za terorizam tehnikama poput tzv. waterboardinga, odnosno simuliranja davljenja pod vodom.
Zapisano za povijest
Prvi rat, invazija na Afganistan, pokrenut je s ciljem svrgavanja talibanskog režima koji je pružao utočište Osami bin Ladenu i borcima terorističke organizacije Al-Qa’ida. Ubrzo se ta invazija pretvorila u misiju izgradnje države s kakvim-takvim demokratskim institucijama i poštivanjem ljudskih, posebno ženskih i manjinskih prava. Taj je zadatak trajao sve do prošlog mjeseca, kad se urušio i pokazao kao golemi neuspjeh čim su se američki i drugi strani vojnici povukli, a talibani ponovo osvojili Kabul i svu vlast u zemlji. Na dvadesetu obljetnicu 11. rujna talibani ponovo vladaju Afganistanom, Amerika je oslabljena i podijeljena iznutra, a demokratski zapad više nije što je nekad bio. Ne djeluje tako moćno, složno i učinkovito kao što je djelovao nekad. Kina i Rusija iskoristile su ova dva desetljeća za jačanje svojih pozicija. Neke druge države također. U Pakistanu, zemlji u kojoj se naveliko slavio povratak talibana na vlast u Afganistanu, postoji uzrečica, koju je navodno prvi upotrijebio bivši šef moćne pakistanske obavještajne službe ISI 2014. godine, ali koja je najaktualnija baš danas: “Ostat će upisano u povijesti da je ISI porazio Sovjetski Savez u Afganistanu uz pomoć Amerikanaca. A zatim će stajati još jedna rečenica. ISI je, uz pomoć Amerike, u Afganistanu porazio Amerikance.”
Pakistanski obavještajci navodno su skrivali Osamu bin Ladena prije nego što su ga američki komandosi, nakon dugo godina traganja, locirali i likvidirali u pakistanskom gradu Abbottabadu 2. svibnja 2011. godine.
Drugi rat koji je Amerika pokrenula kao odgovor na terorističke napade 11. rujna bio je rat u Iraku. Pokrenut je s izmišljenim opravdanjem da Saddam Hussein ima oružje masovnog uništenja, da surađuje s Al-Qa’idom i da predstavlja terorističku prijetnju za zapad. Taj se rat pokazao kao velika pogreška predsjednika Georgea W. Busha i njegove administracije pune ratnih jastrebova i ljudi brzih na okidaču, vođenih motom “prvo pucaj, a poslije postavljaj pitanja”. Invazija na Irak izazvala je i ozbiljne podjele između Amerike i zapadnoeuropskih saveznika poput Francuske i Njemačke, koji su bili protiv srljanja u taj rat. I tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić otvoreno je i javno kritizirao američku politiku u Iraku, ali Vlada premijera Ivice Račana bila je, nakon američkih pritisaka, na korak do odluke o slanju hrvatskih vojnika u Irak. Jedan časnik za vezu već je bio poslan u američko zapovjedništvo za Irak, što je bila predradnja, uvod u sljedeći korak, koji se ipak nije dogodio nakon što je Račana naslijedio premijer Ivo Sanader. Hrvatska je tih godina sudjelovala u vojnoj misiji u Afganistanu, koja je bila drukčija jer ju je odobrio UN, dok u američkoj ad-hoc “koaliciji voljnih” u Iraku nije sudjelovala. Hrvatski su vojnici bili u Iraku tek nakon što je to postala UN-ova misija, a otišli su nakon pojave Islamske države i pada dijelova Iraka u ruke te (u međuvremenu ipak potisnute) terorističke organizacije.
Treći rat koji je pokrenut nakon 11. rujna, rat protiv terorizma, za razliku od prethodna dva još nije završio. Mnogi aspekti tog rata skrojeni su tako da ostanu permanentno prisutni. Od promjena u zračnom prometu po svim zemljama svijeta do regulatornih promjena poput europskih propisa koji vrijede i u Hrvatskoj. Europski uhidbeni nalog je, primjerice, smišljen kao mehanizam suradnje između država članica tek nakon 11. rujna 2001., odnosno zbog događaja koji su se dogodili toga dana.
Američki novinar Peter Bergen u svojoj knjizi “Uspon i pad Osame bin Ladena” navodi kao primjer da je 11. rujna 2001. popis američkih sigurnosnih službi s imenima ljudi kojima je zabranjeno letjeti u Ameriku sadržavao samo 16 imena. Deset godina poslije, u vrijeme kad su Amerikanci likvidirali Osamu bin Ladena, taj je popis sadržavao 40 tisuća imena.
CIA se, nakon 11. rujna, pretvorila iz primarno civilne obavještajne službe u nešto nalik na paravojnu organizaciju, piše Douglas London, koji je radio za CIA-u pune 34 godine, u svojoj knjizi “The Recruiter” o “špijuniranju i izgubljenoj vještini američkih obavještajaca”. Kad piše o toj “promjeni kulture” unutar CIA-e, London zna o čemu piše jer je na kraju karijere, prije umirovljenja, bio šef CIA-inih protuterorističkih operacija u Afganistanu. Prije 11. rujna 2001., CIA je radila po obrascu koji je utvrđen još za vrijeme Hladnog rata. Saznavala je svjetske tajne, krala tajne drugih država i analizirala ih. Nakon 1. rujna, prioritet je postao hvatanje i ubijanje terorista, što je uključivalo i mučenja na tajnim, tzv. crnim lokacijama po raznim zemljama spremnim da zažmire na jedno oko kad im jave da kod njih slijeće CIA-in avion. Slična promjena kulture dogodila se i u FBI-u. Danas je CIA puna stručnjaka za islamski ekstremizam, piše Douglas London, ali nema toliko stručnjaka za Kinu, Rusiju i za kibernetičke ugroze nacionalne sigurnosti. Možda će 20. obljetnica 11. rujna i američko povlačenje iz Afganistana dovesti do resetiranja i boljeg balansiranja Amerike u odnosu na prijetnje s kojima je suočena u svijetu i unutar svojih granica.
– Nakon 11. rujna odmah je, s administracijom Busha mlađeg, postalo jasno da je Amerika sama sebi postala kriterij – komentira Tonino Picula, koji je u Europskom parlamentu trenutačno izvjestitelj za odnose Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država.
– Mi mislimo da je Donald Trump smislio taj politički slogan, ali tada je Amerika postala sama sebi kriterij. Sve što je htjela napraviti kao odgovor na terorističke napade, ona je napravila. Naravno, nastojala je pridobiti saveznike, ali po svaku cijenu je napravila što je htjela napraviti. Američko raspoloženje bilo je dosta unilateralno. Sjetimo se pojma “pre-emptive strike”, koji je u to vrijeme bio često upotrebljavan. Preventivni udar na bilo što što oni ocijene kao opasnost za Ameriku – dodaje Picula.
Iz današnje perspektive, 20 godina nakon jednog od najšokantnijih dana u američkoj povijesti, s dovoljnim vremenskim odmakom u sagledavanju posljedica američke reakcije i odgovora na taj teroristički napad, kakve se lekcije mogu izvući? Tonino Picula je oprezan, kaže da je još uvijek teško dati jednostavnu procjenu.
Može li jedna od naučenih lekcija biti: ne idi u rat bez jasno definiranog cilja? Unutar američke vlade, naime, posebni generalni inspektor za obnovu Afganistana vodio je stotine intervjua s raznim američkim dužnosnicima upravo s ciljem izvlačenja “naučenih lekcija” Amerike u Afganistanu. Novinar Washington Posta Craig Whitlock izborio se za deklasifikaciju tih dokumenata i objavio seriju tekstova, a i cijelu knjigu, pod naslovom “The Afghanistan Papers”. Zaključak svega objavljenog je da američki cilj u Afganistanu nikad nije bio jasno definiran. Prvo je cilj bio iskorijeniti Al-Qa’idu, onda je cilj bio iskorijeniti talibane, iako se znalo da to baš nije tako lako izvedivo, onda je cilj bio izgraditi Afganistan kao uključivo društvo s institucijama, infrastrukturom, obučenom i dobro opremljenom vojskom. A pritom su razni američki lideri “znali da je njihova ratna strategija disfunkcionalna, no javnost su iz godine u godinu uvjeravali da se postiže vidljiv napredak i da je pobjeda nadohvat ruke”, piše Whitlock.
Naučena lekcija
Na kraju, dvadeset godina poslije, jedna od naučenih lekcija može biti i da velike prekretnice u povijesti, događaji kakav je bio 11. rujna, mogu dovesti do promjena u svakodnevnom životu koji više nikad ne mora nužno biti kao prije. Neki svjetski političari otvoreno govore i o sadašnjoj globalnoj pandemiji koronavirusa kao sličnoj prekretnici nakon koje neke stvari nikad neće biti iste.
– Kao nakon 11. rujna, granice više nikad neće biti iste nakon COVID-19 – rekla je sredinom kolovoza premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern, citirajući ono što je njoj rekao novozelandski glavni epidemiolog David Skegg.
– Stvari se mogu promijeniti, ali to ne znači da se ne možemo na njih priviknuti na način koji na kraju podsjeća da ponovno živimo normalno. Cjepiva, testiranja na granicama i nadziranje simptoma tijekom putovanja na kraju će postati naše temeljno postupanje – dodala je premijerka Novog Zelanda.
U ratu protiv terorizma, jedan spriječeni teroristički napad doveo je do toga da od tada do danas nijedan putnik ne smije unijeti normalnu plastičnu bocu vode u zrakoplov, osim ako nije kupljena na samom aerodromu. Krajem 2001., britanski terorist Richard Reid u đon svojih gležnjača sakrio je tekućine koje je planirao pomiješati tijekom leta iznad Amerike i izazvati eksploziju. Spriječen je, služi doživotnu kaznu zatvora u Americi, ali njemu možemo “zahvaliti” za zabranu unošenja tekućine u zrakoplov.
I još uvijek se vjeruje da se avion zabio u Pentagon??