Nakon sukoba između Zagreba i Rima zbog neuobičajenog i uvredljivog
govora talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana i podosta
neočekivanog svrstavanja Europske komisije na stranu svojeg istaknutog
člana, Italije, postalo je jasno da će istočna obala Jadrana za
Talijane, vjekovnog hrvatskog susjeda s druge strane mora, postati adut
za postizanje političkih i gospodarskih ciljeva. Poznato je da se
Italija protivi hrvatskom gospodarskom pojasu na Jadranu, koji bi mogao
ugroziti egzistenciju talijanskim ribarima. Postoji više od
700 ribarskih brodova, čije su posade i njihove obitelji birači o
kojima ovise i budućnost i karijere talijanskih političara.
Očekivati je da će službeni Rim upotrijebiti sav svoj utjecaj da
Hrvatsku, koja se nalazi pred vratima Europske unije, ugura u ulogu
"juniorskog" partnera.
Naravno, Italija, kao bogata članica Europske unije, ima mogućnosti
kupovati banke, poduzeća, nekretnine, i na taj način ostvarivati svoje
interese na istočnoj obali Jadrana. Naime, u javnosti prekomorskog
susjeda vlada podosta rašireno uvjerenje da si oni takav
stav mogu dopustiti. Kako je moguće da predsjednik jedne
države, članice Europske unije, svečano dodjeljuje, posmrtno,
odlikovanje jednom šefu fašističke policije, koji
je povrh toga osuđen kao ratni zločinac?
U jednom dijelu talijanske javnosti, ali na žalost i među nekim
intelektualcima, prevladava mišljenje da je talijanski
fašizam bio mnogo blaži od njemačkog nacizma. Uvijek se
nanovo podsjeća da, primjerice, nije progonio Židove. Neki autori čak
izvlače manje poznatu činjenicu da je i Mussolinijev maršal
Italo Balbo bio Židov. Nerijetko se u filmovima
crnokošuljaši prikazuju kao nekakvi galamdžije i
batinaši, neiskusni mladići, koji su u džepu nosili tek
bočice s ricinusovim uljem, čime se sugerira sasvim krivo postavljeno
pitanje: zar je to sve moglo biti strašno? A ne iznose se
činjenice da su crnokošuljaši u Hrvatskoj palili
i razarali sela, gradili logore na Molatu i Rabu, ubijali ljude.
Službeni bi se Zagreb trebao založiti za stvaranje povjerenja. Put do
povjerenja vodi preko u Europi uobičajenih zajedničkih
komisija povjesničara, koje bi objektivnim istraživanjem činjenica
trebale osigurati pretpostavke za to povjerenje. U trenutku
se na sceni još uporno vrti igra mišićima,
što bismo u povijesnom smislu mogli opisati kao
nešto specifično rimsko. To je ipak operetna igra, jer
angloamerička politika to ne treba zaboraviti
takvim rimskim igrama nipošto nije sklona.
Štoviše, i London i Washington, ali i
angloamerički mediji, oduvijek su Italiji s oprezom gledali na prste.
PLANET POLITIKE
