- Moj mi je posao oduvijek bio na prvomu mjestu unatoč teškoj Chronovoj bolesti koja mi je dijagnosticirana još u šesnaestoj godini. Uvijek sam predano obavljao sve svoje dužnosti, a sad sam nakon sedam godina suspendiran. Osim što ostajem bez posla, posebno sam ogorčen načinom na koji se sve to dogodilo - počinje svoju priču 27-godišnji Karlovčanin Mario Tomičić.
U Policijskoj upravi Karlovac počeo je raditi 1994. godine kao kuhar, a nakon toga bio je premješten na radno mjesto skladištara. Međutim, na početku ožujka ove godine Mariju je uručeno rješenje kojim se udaljuje s dužnosti obavljanja poslova i radnih zadataka skladištara prehrane u Odsjeku materijalno-financijskih poslova zbog teške povrede radne discipline.
- Zbog bolesti idem na redovite terapije i tako sam i taj put od 25. veljače do 8. ožujka ležao u Kliničkoj bolnici Dubrava. Moj šef Renato Jagodić došao mi je u posjet i jednostavno mi uručio rješenje o suspenziji. Ostao sam bez teksta i uopće nisam znao što bih rekao. Mogu reći samo da sam se proteklih godina trudio da sve svoje zadatke obavljam na najbolji mogući način. Ako sam zbog bilo kojih razloga i trebao ostati bez posla, to se moglo napraviti na posve drukčiji način - ističe Mario Tomičić.
Dodaje da je mjesec dana uoči svog posljednjeg odlaska u bolnicu upozorio mjerodavne kako ima jako puno posla, pa bi bilo dobro potražiti odgovarajuću zamjenu.
- Radio sam četiri vrste posla i na meni je bila velika odgovornost. Međutim, moja me bolest nikada nije sprečavala da predano ne obavljam svoj posao. No, također bih dodao da situacija u skladištu nikada nije bila dobro sređena i da su mi dali samo malo više vremena te imali razumijevanja, sredio bih sve viškove i manjkove - zaključuje Mario. Njegova majka Anamarija dodaje da joj kao roditelju najviše smeta što su imali snage donijeti mu takvo rješenje samo dan prije nego što je skinut s infuzije.
- Znam da su u PU karlovačkoj posve sigurno bili obaviješteni o cijeloj situaciji, ali očito nije bilo sluha da se Mariju pomogne. Svima je jasno da toliko poslova posve sigurno nije mogao raditi samo jedan čovjek. Iako je riječ o mom sinu, znam da nije nepogrešiv, ali i odgovorno tvrdim da nikada ne bi ništa uzeo. Čak su nam i sami liječnici rekli da su ovakva odluka i postupak izvan svake pameti. Stoga se nakon ovakva iskustva logično nameće pitanje kako će moj sin dalje nastaviti s terapijama, odnosno liječenjem i otkud platiti sve potrebne lijekove. Zar od mojih 1000 kuna mirovine? - pita Anamarija Tomičić.
Ivona Škalamera
