– Nema vam ovih dana puno posla. Uglavnom nam dolaze časne i žicaju za ovu ili onu crkvu, a oni koji kupuju od nas i našu robu masno preprodaju na tržnicama sad su na godišnjem odmoru – žali se prodavačica na zagrebačkoj Zelenoj tržnici koja je za našeg posjeta bila gotovo pusta.
Nakon što su nas spazili, neki su od prodavača na veletržnici brzinom munje trpali voće i povrće u kamione, zaključavali ih i nestajali iz vidokruga.– Misle da ste inspekcija – kaže jedan od promatrača. – No i ona je ovih dana na moru – dodaje ističući kako se u ovo vrijeme može vidjeti najviše OPG-ovaca koji bezuspješno nude svoju robu, dok su gospoda prekupci glavninu posla obavili prethodnu noć, oko 2-3 sata kad se u pravilu dolazi po robu za tržnice, restorane i ostale.
Prvo se čeka pred tegljačima i kamionima kojima nema kraja, a onda oko 5 ujutro pred hladnjačama, iz kojih je 80% uvozne robe. Do 8 sati nikoga od tih velikih igrača više nema, a ostaju manje spretni šverceri koji ne zadovoljavaju količinama te proizvođači koji imaju i previše posla na zemlji oko branja, sortiranja, pranja, prijevoza robe – i koji nemaju novca za dodatnog radnika i placovinu na nekoj od maloprodajnih tržnica metropole. Dalmatinka s početka priče kaže kako je ona “firma”, plaća sve poreze, kupi, proda...
A kašeta španjolska...
– Jest da ne kucam baš sve na fiskalnoj, ali nudim robu isključivo na veliko, samo slatku metkovsku lubenicu od mene možete kupovati na kile, a kila je 3,50 kuna. Odakle su breskve, pitamo kolegu sa štanda do. Kaže vrgoračke, a odatle je, tvrdi, i raskošna paleta stolnog grožđa za 10-ak kuna za koje nas uvjerava da je domaće, ali da kašete ne gledamo. One su – španjolske. Kilogram ogromnih bresaka, kao nacrtanih, na štandu stoji 5-8 kn/kg, dok se na Dolcu ovih dana za njih traži i bezobraznih 20, a u Rovinju i 40 kuna.
– Većina prodavača s Dolca od nas traži lošiju, stariju robu kako bi mogli reći da je domaća – govori preprodavač žaleći se kako je posla prije bilo i do pet sati popodne, a sad već u podne zatvaraju.
– Mali dućani voćem i povrćem propali su zbog države, a uredno su plaćali poreze, mirovinsko, radnike, a dok su oni imali posla i lijepo živjeli – i mi smo – slaže se dvojac. Jasno je da se puno robe prodaje u vrećama od 3, 5, 10 kg, ali puno prodavača dat će je i po kilogramu. Roba na štandovima izgleda prilično svježe, ni približno natruloj kakvu smo prošle subote gledali na nekim štandovima na Dolcu. Prve ljetne jabuke petrovke prodaju se za 5 kn/kg, šljive, dinje, cikla za 4, blitva za 8, salata za 7-10 kuna, virovitičke lubenice i za 2,50 kn/kg, a na Dolcu, primjerice, i za 8 kuna.
Krastavci na zelenoj veletržnici su 5 kn, sitni za zimnicu po 12 i 15, rajčice, patlidžani, tikvice i mrkva 5 kuna, luk srebrenac i ljubičasti 6, a “obični” 4-5 kn. Mladi krumpir za koji na tržnicama traže i 8-10 kuna ovdje je 3 kune. Divovskih rog-paprika postidjeli bi se i bolji trgovački lanci, a stoje 9 kuna, one sitnije 4-6 kuna, a dok nam kilogram peršina i češnjaka na tržnicama podvaljuju i po 50 kuna, ovdje dva kilograma peršina stoje 25 kn, a kilogram češnjaka 20. Celer s listom 25 kn/2 kg, samo korijen 12 kn/kg, a 3 kg poriluka 35 kn.
– Mučim sebe, ženu i djecu, a za što?! Možda četiri čovjeka na ovoj veletržnici dobro rade, a mi ostali propadamo – žali se Ivan Tomić, ogorčen što su male trgovine propale, voćarnice više ne postoje te ponudom i potražnjom drmaju trgovački lanci. Češnjak je s Banovine i tri je puta jeftiniji nego na nekim tržnicama, a kupaca nema. Čekaju da prođu godišnji odmori navikli da će cijene na zelenoj tržnici drastično pasti. No Branko Vukomanović, čiji je OPG u Virovitici, kaže kako robe baš i nema, led je potukao dosta povrća, pa će ove godine biti skupa i zimnica, ako dotad išta i ostane.
Šverceri uvijek pobjegnu
– Gledajte ovaj kelj oko kojega smo se trudili i mučili. Danas prodajemo drugi dan i nakon toga će u smeće. Dođu s tržnica, premeću svaku glavicu po rukama i kažu da nije dobar, a 25 kuna košta kištra od 10 kilograma kelja. Naravno da su im vanjski listovi malo stari kad smo došli jučer – jadaju se varaždinski proizvođači Josip i Kata Navoj. Već 20 godina nisu bili na moru, a drugi samo dođu, kupe pa preprodaju i imaju i vikendicu na moru, bijesne aute... – Mi OPG-ovci smo ugrožena vrsta. Nateglimo se oko proizvodnje i berbe kao stoka, ručno kupimo mladi krumpir, peremo ga, utovarujemo sami i po 10 tona, svaki dolazak iz Varaždina košta nas 100 eura plus 750 kuna mjesečno za mjesto na tržnici, spavamo u kamionu... A kad inspekcija i dođe na tržnicu, ide direktno kod proizvođača, dok šverceri za brzo zatvore kamione i pobjegnu – žale se.
A što je sa OPG-ovcima koji kupuju na zelenoj tržnici?