Izbor novog direktora Hrvatske turističke zajednice nije važan samo za naš turizam nego je i odličan povod za analizu koliko smo se kao društvo odmakli od plemenskog odnosno "rodijačkog" mentaliteta. Je li Ratomir Ivičić izabran za direktora bogatog HTZ-a, koji po riječima nekih turističkih stručnjaka raspolaže godišnjim budžetom od oko 700 milijuna kuna, zato što je sposoban ili zato što je simpatizer prave stranke i, možda još bitnije, zato što ima podršku "umirovljenog" predsjednika IDS-a Ivana Jakovčića koji je još uvijek neprijeporni gazda u Istri. Sve upućuje na to da je i pri ovome izboru bio presudan "rodijački" princip po kojemu je najbitnije da se "naš čovjek" instalira na pravo mjesto. Gotovo sam siguran da Ivičić nikada ne bi odletio tako visoko da ne pripada IDS-ovskom krugu koji su marljivim 25-godišnjim radom stvorili Ivan Jakovčić i njegovi stranački pretorijanci.
Rodijački mentalitet puno je snažniji i rašireniji u Hrvatskoj nego što mislimo i što želimo priznati. Niti je nastao dolaskom "tvrdih Hercegovaca" koje je Franjo Tuđman doveo na utjecajne pozicije niti je nestao njihovim odlaskom iz javnog i političkog života. Možda je takav rodijački mentalitet u javnim poslovima bio nekako i najmanje opasan jer nije bio dovoljno sofisticiran. Bilo je lako prepoznati imenovanja po zavičajnoj liniji, a onda u združenoj kampanji "prekobrojnim granatiranjem" diskreditirati rodijake. Nisu bili vični off shore tvrtkama u Lihtenštajnu i Švicarskoj pa se relativno jednostavno moglo otkriti "tko je što jamio". Taj takozvani hercegovački lobi nije "pustio korijene" pa ga je bilo relativno lako isključiti iz glavnih tijekova politike i novca.
Dok se vodila haranga na "uvezane rodijake", nesmetano se razvijao ono što kolokvijalno nazivamo komunističko-udbaški "plemenski savez". Riječ je o političarima i poslovnim ljudima koji su stasali u komunističkoj Jugoslaviji, ali koji su se vrlo dobro snašli i u demokratskoj tranziciji. Umješno su se razmiljeli po svim hrvatskim strankama koje su im služile isključivo kao medij za očuvanje vlasti i osvojenih pozicija. Bili su po potrebi zagriženi nacionalisti i ljevičari, ali uvijek su se međusobno pomagali i dobro surađivali. Bivše članove zloglasnih tajnih službi nisu dirali, a oni su im zauzvrat odano služili.
Za njih se može reći da su i dobitnici tranzicije jer su u svojim rukama nakon privatizacije zadržali najlukrativnije tvrtke. Dobro su poznavali tehnologiju vlasti, a kako su puno lukaviji i sofisticiraniji od "zavičajnih rodijaka" bili su puno teži zalogaj za protivnike. Postali su toliko utjecajni i jaki da su u ovih gotovo četvrt stoljeća demokracije gotovo uvjerili hrvatsku javnost da uopće ne postoje. Vjerojatno bi zauvijek uspjeli zametnuti tragove da Njemačka nije uporno inzistirala da se zbog ubojstva Stjepana Đurekovića izruči Josip Perković. Suđenje čelniku Udbe samo je djelomice okrznulo komunističko-udbaški plemenski savez. Pitanje je koliko će se duboko i široko ići u raščišćavanje ovog problematičnog naslijeđa.
Mogao bih još nabrajati razne "rodijačke saveze" o kojima se ne govori u javnosti. Što ćemo s raznim tajnim i polutajnim društvima čiji se članovi povremeno druže i bistre "politiku i društvo". Možda se i na tim sastancima dogovaraju i neka kadrovska rješenja. Baš me zanima bi li na javnom natječaju prije prošao neki solo igrač ili sretnik koja ima svoga "rodijaka " u nekom utjecajnom debatnom klubu? Bojim se da se odgovor podrazumijeva.
>> Ratomir Ivičić izabran za novog direktora glavnog ureda HTZ-a
bez komentara - opće poznato "od dna do vrha a rezultat se vidi na svakom koraku"