Uvijek je nezgodno kada se ruše neke istine za koje su nas uvjeravali da su apsolutne i u koje nikako nije dobro posumnjati. Stvorena je takva društvena pa, ako hoćete, i intelektualna klima u kojoj vas, ako samo pokušate propitkivati službene dogme, proglašavaju teoretičarom zavjere ili, u gorem slučaju, naivčinom i neznalicom.
Kada je trebalo na brzinu prodati strateške hrvatske tvrtke dežurni liberali su nas uvjeravali da je kapital otprilike kao destilirana voda. Kao što taj čarobni napitak nema boje, okusa i mirisa, tako i kapital nema vjere i nacionalnosti. I navodno uvijek ide tamo gdje je profit. Teorijsku “štangu” držao im je američki filozof Francis Fukuyama koji je nakon pada Berlinskog zida u svojoj knjizi “Kraj povijesti” ustvrdio da je u sukobu s drugim ideologijama pobijedio liberalni kapitalizam. Zavodljiva teorija o kapitalu koji “nit’ smrdi nit’ miriše” držala je uglavnom vodu sve dok se nije pojavio spor između hrvatske Ine i mađarskog MOL-a. Kada se počelo govoriti da su Rusi spremni izdvojiti poprilične iznose za Inu, odmah je kapital, kao u kakvom neinventivnom vesternu, postao opasan, loš i zao. Amerikanci su se uplašili da bi Rusi mogli steći stratešku prednost pa su poslali nekog svog podtajnika koji je postrojio naše ministre i zabranio im pregovore o dolasku Rusa. Tako smo iz prve ruke naučili novu lekciju.
Kapital nema nacionalnosti sve do onoga trenutka dok se uklapa u geopolitičke interese velesile koja na određenom prostoru ima stratešku kontrolu. Tko se još sjeća Ininih naftnih polja u Siriji kojih smo se odrekli čim je tamo počeo sukob. Nisam uspio otkriti neki gospodarski racionalan argument za takvu odluku. Kao što je i svojedobno odustajanje Hrvatske od Južnog toka imalo isključivo političku pozadinu. Ovih je dana surovo srušena iluzija da je život svakog čovjeka jednako vrijedan. Dok je svijet s puno sućuti oplakivao 298 putnika koji su stradali u rušenju malezijskog aviona, poginulo je dvostruko više nevinih palestinskih civila na području Gaze. Umjesto da bez uvijanja osude i ovaj zločin, svjetski mainstream mediji relativizacijom su pokušali naći opravdanje za brutalnosti izraelske vojske. Nije uputno pisati ni o geopolitičkim odnosima između Europske unije, SAD-a i Rusije.
Pogotovo se ne gleda blagonaklono kada se spomene da Velika Britanija i SAD zauzimaju oštriju liniju prema Putinu od kontinentalnih članica EU zato što su daleko od opasnog “ruskog medvjeda” te da još k tomu nemaju razvijene ekonomske odnose s Rusijom. Proglašavaju vas Putinovim čovjekom samo ako se usudite upozoriti da je Rusija velika i važna država te da ne treba, ako se baš ne mora, srljati u sukob s njom. Ako Putin sljedeće zime zatvori pipu s plinom, neće se smrzavati Englezi u Londonu, Amerikanci u New Yorku ili australski Hrvati u Sydneyu nego Česi, Poljaci, Slovaci i dobar dio Hrvatske. Nećete dobro proći ni ako upozorite na to da će slaba europska privreda upasti u recesiju ako dođe do gospodarskog rata s Rusijom.
Primijetio sam i to da se neki od najliberalnijih hrvatskih komentatora uopće ne usuđuju razmišljati o američkoj politici. Baš nikada se neće zapitati ima li Amerika mandat i snagu da kontrolira i usmjerava sve svjetske krize. Ako se o tome šuti, to nikako ne znači da problem ne postoji. Svijet u kojemu živimo puno je kompleksniji od manihejske podjele na anđela Obamu i demona Putina.
Drazen Curic briljira jos jednim narucenim placenim proputinskim proruskim clankom .