Edo Popović i u novom romanu "Mjesečev meridijan" koji je netom objavio zagrebački nakladnik OceanMore pod uredničkom paskom Gordane Farkaš Sfeci potvrđuje svoju ljubav prema prirodi i prezir prema civilizacijskim normama kapitalizma kojemu je svet jedino profit. Iako roman ima svoju više ili manje realističnu radnju i čvrsto sazdane likove, Popović je vjeran svojem stilu pisanja, dakle krajnjem literariziranju svakodnevice te čestim poetskim minijaturama začinjenim idealističkim aktivizmom.
U "Mjesečevu meridijanu", čiji je naslov posuđen od jedne davnašnje pjesme poetese Vesne Parun, Popović stvara dva svijeta, svijet Otrovanih (u kojem smo i mi ukopani u svoje strogo zadane zadatosti) i svijet Zaboravljenih (o kojemu se ništa točno ne zna, ali se zato jako puno nagađa).
Nažalost, i Otrovani i Zaboravljeni su podjednake žrtve gospodarskih i političkih moćnika, protiv kojih se pokušavaju boriti osviješteni pojedinci ujedinjeni u Korov, organizaciju koja ima svoje članstvo, resurse, nezaobilazni web, gospodarstva u prirodi... No, i taj Korov uvodi hijerarhiju koja je očito nezaobilazna u svim oblicima ljudskog života. Članovi tog Korova, među njima i Mirko Graf, svojevrsni glavni junak ovog ekološkog i utopističkog romana i čovjek kojem na živce idu autoriteti svih vrsta, žele razotkriti tajnu Zaboravljenih i pri tome koriste saznanja tajnovite djevojke Mile, inače kćeri megabogatog Salara koji znanost koristi za svoje egoistične ciljeve pa čak i odvaja djecu od roditelja u tajnom logoru u koji je strpao krotke Zaboravljene. Članovi Korova koji se ne boje avanturizma i opasnosti, tako kreću u taj logor smješten u Japodsku dolinu, navodno najveće odlagalište nuklearnog i sličnog opasnog otpada u ovom dijelu Europe... A kada dođu do dobro čuvane doline, zapravo poprišta jednog surovog eksperimenta nad ljudima pretvorenim u zamorce, njihovo je razočaranje veliko. Nema raja u toj dolini suza. Nema one "zelene livade" iz mjuzikla "Jalta, Jalta", Ostaju samo devastirani krajolici, medijska blokada, ali ne i nihilizam, jer civilizacija još nije ubila sve ptice, uništila sve šume niti "popila" sva mora, rijeke i potoke.
Na mahove, "Mjesečev meridijan" koristi se zakonitostima SF-a, pa i labavije zamišljenog krimića, ali ta razvedena kompozicija samo služi za povezivanje pojedinih dijelova romana u skladnu cjelinu te mu daje dinamiku i protočnost.
I Popovićev najnoviji roman trpko je štivo, prepuno kritike suvremenog obrazovanja, politike, medicine, kulture, medija, društvenih uzusa... Njegov je opis Zagreba (i Hrvatske) bespoštedan, ali u osnovi jako točan. Vrhunce dramatičnosti roman doseže kada se autor pita zbog kojih su to razloga (ili vjerovanja ili strahova za vlastitu egzistenciju) roditelji spremni žrtvovati vlastitu djecu bez pobune? Zašto se ljudi tako lako naviknu na stegu i ponižavanje? Zašto odustaju od slobode? I postaju tihe sjene koje bez energije gledaju u vlastitu propast. Takvim ljudima, Popović suprotstavlja neupitnu raskoš prirode i solidarnost onih pojedinaca koji još vjeruju u ljudskost i kulturu (čitanja, prije svega). Pri tome odaje počast hrvatskim piscima kao što su to, osim Vesne Parun, i Boris Maruna, Antun Šoljan, Alojz Majetić, Jure Kaštelan. I da, među najpotresnijim likovima romana svakako je lik dječaka Kaja, posuđen od Andersena, koji živi među Zaboravljenima, ali čije slobodarske instinkte ne može ubiti nikakva sila.
