Romanom “Brdo” koji je 2014. godine osvojio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman Ivica Prtenjača definitivno se potvrdio kao vrsni i rado čitani prozaik. “Brdo” je prevedeno i na engleski jezik, a našlo se i na široj listi za prestižnu međunarodnu literarnu nagradu irskog Dublina. Nakon romana “Tiho rušenje” kojim je nastavio svoj “tihi” literarni prozni vez, sada se Prtenjača javnosti predstavlja snažnim romanom “Plivač” u kojem se bavi nedavnom hrvatskom prošlošću iz perspektive mladog, dvadesetogodišnjeg Zagrepčanina Andreja Šetke koji je tek izašao iz JNA te želi izbjeći mobilizaciju u mladu hrvatsku vojsku i odlazak na ratište jer mu se ne puca ni u koga, a ponajmanje u ljude.
Gustim proznim tkanjem Prtenjača opisuje Andrejev apolitični bijeg na otok koji nema imena i gdje se njegov junak pokušava prikriti među sve rjeđim turistima koji još nisu napustili Hrvatsku u ljeto te ratne 1991. godine. A na otoku likova kao u priči. Mediteranska raskoš raznoraznih neprilagođenih karaktera na djelu. Fellini i Marinković u bratskom zagrljaju. Osebujni boduli miješaju se sa stranim turistima, domaćim vikendašima i ljudima koji su baš tamo odlučili zarađivati svoju koricu kruha. Onog socijalističkog, jasno, jer je domoljubni kapitalizam tek počeo kucati na hrvatska vrata rušeći ili pretumbavajući gotovo sve što je socijalizam sagradio, bilo to loše ili dobro.
U tom svojevrsnom otočnom eremitskom izgnanstvu, mladom Andreju dogodi se i romantična ljubav s mladom švedskom studenticom dizajna Anne. Plivajući s njom prema otočiću na kojem je lokalno groblje (ali i na kojem se jedno vrijeme skriva supruga potpukovnika kojeg je upoznao za vrijeme služenja svog vojnog roka) Andrej se osjeća i lijepo i sigurno. A kada Anne mora napustiti otok jer je odmoru kraj, Andrej jedini izlaz vidi u konkretnom bijegu iz zbilje koja mu se nimalo ne sviđa. A taj izlaz po njegovoj logici nije upisivanje zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti (što je trebalo potplatiti s petsto roditeljskih teško ušteđenih njemačkih maraka), nego bukvalni odlazak preko granice, u Sloveniju...
A zašto Andrej ne želi svoj život položiti na oltar domovine? Zašto ne želi sudjelovati u tisućljetnom oslobađanju Hrvata od tuđinskih stega? Zašto ne želi biti hrvatski junak i sudjelovati u obrambenom i pravednom ratu? Odgovori na ta pitanja nalaze se u Prtenjačinom duboko antiratnom tekstu u kojem velika povijesna zbivanja dobivaju svoj literarni, surovi odraz u svakodnevnim ljudskim sudbinama.
Autor nam stoga pokazuje i drugu stranu ratne medalje koja nije ideologizirana i napunjena budalastim i u osnovi povijesno netočnim i prebanalnim, nepismenim rodoljubnim prvoloptaškim frazama ispranim od stvarnog sadržaja. “Plivač” je roman o autentičnoj i legitimnoj pobuni pojedinca koji ne želi biti dio mase razbaštinjene od osjećaja i razmišljanja. Pojedinca koji ima i pravo na život i pravo na odluku, ali i čovjeka koji ne misli da ga je rodila i dojila domovina, nego misli da ga je ipak rodila i dojila majka. Dio razloga za Andrejev uporni i, doduše, pasivni pacifizam svakako se nalazi i u njegovoj obitelji i obiteljskim odnosima.
Majka mu je ratno siroče koju su očevi roditelji, napose otac, svojedobno izbacili iz kuće jer je “partizansko kopile”. Kasnije su se pokajali, ali ta je katarza došla prekasno. Tako je Andrej odrastao bez baka i djedova. Majčini su završili u klaonici Drugog svjetskog rata, a očevi u mržnji koja je posljedica baš tih klanja i nedovršenih tragedija na koje nitko ne želi staviti točku. A od cijelog tog košmara koji se nastavlja Andrej želi otići što dalje. I nije on kukavica. On je samo individua koja ne vidi smisla u stalnom zatupljujućem nasilju koje povijest provodi nad ljudima (i ljudi nad povijesti) i nitko ne želi reći dosta. I na kraju, treba pohvaliti i Prtenjačin snažni pjesnički naboj kojim ispisuje svoju prozu. Tako se u “Plivaču” nalazi puno pjesama u prozi, spretno i iskreno ulančanih u romaneskni tijek čije je ušće umiveno iskonskim čovjekoljubljem, pa i otkupiteljskim kršćanstvom.
Znam i ja jednog Andreja koji je izbjegao mobilizaciju u hrvatsku vojsku i odlazak na ratište anemičnim izgovorom. Međutim to mu nije smetalo da kasnije postane vođa stranke koja je predvodila Hrvate u domovinskom ratu a uz to i premijerer mlade države. Nekada stvarne životne priče nadmaše fikciju.