Tisuću ljudi i više od 20 tona opreme bilo je potrebno da se uspješno izvede akcija spašavanja 12 dječaka i njihova nogometnog trenera iz špilje u Tajlandu. Svih 20 tona iznijeli su ronioci na svojim leđima, noseći je uz svoju opremu tešku gotovo 50 kilograma. Danima su u špilju unosili industrijske crpke za vodu, spremnike zraka, opremu za komunikaciju, medicinska pomagala, hranu.
Svaki komad opreme bio je dragocjen jer su o svakom ovisili i njihovi i životi zatočenih, no ništa se nije moglo usporediti s trenutkom kad bi podigli najdragocjeniji “teret” – dječake.
Ronjenje pa hodanje
O detaljima same akcije razgovarali smo s finskim i danskim roniocima. Njihova je baza bila u komori broj 3, proširenju u špilji udaljenom nešto manje od dva kilometra od ulaza. Krajnja je to točka do koje se mogla transportirati oprema, dalje nije išlo, prolazi su bili preuski. Kad su počeli s akcijom, dionica je većinom bila pod vodom, no zadnja dva dana uspjeli su je dijelom isušiti pa čak i urezati uske staze i male stepenice na strmijim dijelovima.
– 10 metara ronjenja, 10 hodanja – opisuju ritam, a kretanje u takvom tunelu nazivaju “ronjenjem u sifonskoj cijevi WC-a”. Iza te je točke vrebao najopasniji dio, otprilike kilometar i pol uskog terena prekrivenog vodom, uz poneki sprud.
Ronioci su radili ono što najbolje znaju – ronili. U tehničkom ronjenju koristi se sustav ronjenja u paru. Svaki ronilac ima partnera. Kad su Tajlanđani pozvali australskog anesteziologa i ronioca Richarda Harrisa, osobu koja je sva tri dana akcije provela s dječacima, bilo je normalno da s njim dođe prijatelj i partner – Craig Challen, čovjek koji je postavio rekord u špiljskom ronjenju spustivši se u dubinu od 194 metara. Uigrani parovi ronilaca ovoga su puta imali i “gosta”. Djeca su bila privezana za njih, a cijeli su put prošla u punoj ronilačkoj opremi, cijelo vrijeme noseći masku, čak i kad nisu ronili.
Razina kisika u špilji je opadala, a udisanje smjese zraka obogaćene kisikom bilo je mjera opreza. U trenu kad bi spasioci doveli djecu do komore broj 3, polegli bi ih te ih pričvrstili na narančasta plastična nosila. Više od 150 ljudi poredalo se u ljudski lanac te su iz ruke u ruku predavali dječake na nosilima. Svi spašeni su dobro.
Izgubili su po dva kilograma, kod nekih postoji sumnja na upalu pluća, no pod terapijom su, a i počinju jesti krutu hranu. Sada hoće, kažu, kruh s čokoladnim namazom.
Nakon dobrih vijesti – loše
Australski su ronioci jučer otkrili još jedan detalj. Kad su svi dječaci i trener bili na sigurnom, pokvarile su se crpke za izbacivanje vode. Razina je rasla za centimetar u minuti, puneći opet špilju, dok su spasioci bježali na sigurno. Posljednji je iz špilje izašao dr. Harris.
Putem su ga pratile ovacije, val kao na stadionu. No iz špilje, iz koje je spasio 13 ljudi, ušetao je u novu, osobnu moru. Prvi telefonski poziv koji je primio prenio mu je mučnu vijest. Nekoliko sati ranije preminuo mu je otac.
Hvala svima koji su se zrtvovali za spas te djece, a pogotovo tom australskom lijecniku. I havala dragom Bogu da je sve zavrsilo kako jest.