Kad je prije gotovo sedam godina stigla na Brač, u obitelj Davora Cvitanića, Manna je imala samo tri mjeseca. Udomljena preko Udruge za zaštitu i dobrobit životinja Indigo, štene iz legla MI6, kako su ga nazvale volonterke, bila je “plod zabranjene ljubavi” – mama joj je bulterijerka, a tata belgijski ovčar. I baš zbog te kombinacije vlasnici Mannine mame potražili su pomoć Indigovaca kako bi štencima pronašli domove u kojima će biti i sretni i zadovoljni.
– Supruga Danijela prva je vidjela Mannu, dugo smo htjeli bulterijera, a ovo nam je bila dobitna kombinacija – kaže nam Davor. Kujica je došla kao kućni ljubimac, no Davor se od prvog dana pobrinuo da Manna bude savršen kućni ljubimac. Vrlo brzo otkrio je sve njezine nagone i želju za radom. Kako je bio pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja i na tečajevima učio i o potražnim psima, u Manni je prepoznao upravo potražnog psa.
– S godinu i tri mjeseca na Braču je pronašla svog prvog izgubljenog čovjeka, nije tada još ni licenciju imala – prisjeća se. Na ispite su izišli čim su to pravila dopustila, prvo ispit poslušnosti, a zatim traženje. Manna je položila sve, obučena je za traženje živih i mrtvih, u šumama i ruševinama. Do sada su bili u bezbroj akcija spašavanja, obišli cijelu Hrvatsku, ali i neke od susjednih zemalja. Ističe jednu od potraga u Crnoj Gori, kad su tražili nestalog mladića. Nisu ga pronašli, a nakon tri mjeseca javljeno im je da je u jednom samostanu u koji se sakrio. Kad Manna u obilasku terena ne zalaje, to znači da sigurno mogu krenuti dalje. Nikada se u Hrvatskoj, kaže nam Davor, nije dogodilo da se nakon što je pas obišao teren na njemu ipak pronađe čovjek. Pokazala je to Manna i u nedavnoj akciji u Petrinji i Majskim Poljanama u kojoj su sudjelovali. Poziv za akciju dostigao ih je na Braču, a kao bi čim prije stigli na put su krenuli helikopterom. Ispod ruševina na kojima psi nisu zalajali nije bilo ljudi.
Prisjeća se Davor Cvitanić i samih početaka, kad je Manna imala potrebu tražiti ljude baš u svakom izlasku iz kuće, tjerao ju je nagon i velika želja za radom.
– Znali smo se šetati, trčati, a ona juriš u maslinik pored puta i laje. Pronašla je čovjeka i čekala svoju nagradu. Nekima se njezin lavež baš i nije svidio. No brzo je i to naučila. Sada reagira kad uzimam majicu, njezinu oprsnicu ili kad u mojim rukama vidi svoj ruksak, zna da idemo raditi – govori nam ovaj HGSS-ovac iz stanice Split, inače klesar, a u slobodno vrijeme zaljubljenik u speleologiju kojoj posvećuje svaki svoj slobodan trenutak.
Iako je iza nje zavidna karijera potražnog psa, Manna je u slobodno vrijeme kućni ljubimac uz kojeg odrastaju Davorova djeca. Robert je imao šest i pol godina kad je Manna udomljena, a četverogodišnja Aria rodila se nakon njezina dolaska. Druženje i igru svoje djece i kujice Manne riječima ne može opisati, to treba doživjeti, kaže Davor. Osim djece, Manna voli i druge životinje. Odrastala je uz ovce, ne zanimaju je mačke, a ni divlje životinje. Zanima je samo čovjek pa jedva čeka novu akciju. Nije se dugo odmarala ni nakon potrage u potresom zahvaćenim mjestima, bila je već u novoj akciji. A kad nema potraga, čekaju ih treninzi na kojima otkrivaju kako biti bolji. Barem u ovim spasilačkim zadacima, jer kako biti voljeni kućni ljubimac, Manna je odavno savladala.
Živ i zdrav nam bio Davore!!