"Tijekom vremena u kojem je bila američka državna tajnica, svijet je spoznao ono što sam ja već znao: Madeleine Albright ne boji se teškog zadatka, ne boji se govoriti što misli. Njezina nova knjiga, koju je napisala unatoč preporuci prijatelja da se o međunarodnim odnosima, religiji, etici i podjelama u svijetu ne može razgovarati, a da se nekome ne stane na nogu, djelo je koje dosad nije objavio nijedan američki ministar vanjskih poslova.

Govoreći o utjecaju religije na politiku, Madeleine je razotkrila ljude i povijesne događaje u kojima se koncentracija političke i vjerske moći u jednoj osobi pokazala opasnom za tu sredinu, ali i šire. Najbolji primjer je Slobodan Milošević koji je govorio da na Balkanu brani kršćansku Europu od Osame bin Ladena koji, skrivajući se iza islama i Kurana, ubija nedužne po svijetu. Madeleine Albright ovom je knjigom počela posao pomirbe i razumijevanja, a to je proces na kojem se u današnjem svijetu treba još puno raditi."

Američka misija
Tim je riječima bivši američki predsjednik Bill Clinton preporučio "The Mighty-The Almighty" (Moćni i svemogući), najnoviju knjigu svoje bliske suradnice i prijateljice Madeleine Albright u kojoj poznata diplomatkinja i američka državna tajnica raspreda o utjecaju religije na Sjedinjene Države i međunarodne odnose. U pisanju zanimljive i edukativne knjige, gotovo rasprodane već u svibnju, kad ju je objavio izdavač Harper Collins, pomogao je Bill Woodward, autor političkih govora ne samo za Albrightovu nego i za Johna Kerryja, Michaela Dukakisa i Gerryja Studdsa.

U razdoblju od 1997. do 2001. godine, u moćnoj funkciji američke državne tajnice, autorica je proputovala cijeli svijet nekoliko puta, susrela se sa svim državnicima i vjerskim vođama (pamtimo njezine temperamentne susrete s dr. Franjom Tuđmanom), upoznala različite kulture i demokracije te zaključila da Amerika ima veću odgovornost od one koju pokazuje, poručivši da kreatori američke politike i javnog mišljenja moraju bolje razumjeti koliko religija ima važno mjesto u životima ljudi i nacija. Ona ide i korak dalje te mudro zaključuje da "politika i religija ne samo da su nerazdvojivi u državničkim poslovima i relacijama nego mogu biti partneri i poticaj za pravednost i mir".

Ima li Amerika, kako to proklamira predsjednik George Bush, posebnu misiju, udijeljenu od Boga, da donese slobodu i demokraciju cijelom svijetu? Koliki utjecaj imaju kršćanski desničari na američku vanjsku politiku? Kako se Amerika može nositi s razbuđenim islamskim ekstremizmom? To su samo neka od brojnih pitanja koja se postavljaju u knjizi i preko kojih autorica želi, kao deklarirana pripadnica Demokratske stranke, pokazati kako se Bushova republikanska administracija, desničarski orijentirana, odnosi prema promašajima i uspjesima koji su uslijedili nakon 11. rujna i terorističkih napada na Ameriku te nužnosti proizašle iz toga da Bijela kuća i Capitol Hill trebaju bolje razumjeti islam. Albrightova stilom iskusne diplomatkinje nudi uravnoteženu analizu koja u nekim dijelovima knjige nužno prelazi u poraznu kritiku onih, pa i američkih političara, koji, iskorištavajući vjerske simbole i elemente, kreiraju vlastitu moć. Bez diplomatske pristojnosti ona čitatelja potiče na razmišljanje o razumijevanju manipulacije vjerskim osjećajima kod glasača i građana te o percepciji koju takvo ponašanje stvara u svakodnevnom životu.

"Kasno u svom životu, već kao odrasla djevojka, doznala sam da je moje podrijetlo židovsko, a ja sam odgajana u rimokatoličkom duhu", piše M. Albright. "Kao dijete imigranata iz bivše Čehoslovačke, doseljena u Ameriku s jedanaest godina, brzo sam zavoljela novu domovinu i uz oca diplomata zainteresirala se za vanjsku politiku. Šokirala me spoznaja da su moji djedovi, bake i druga rodbina stradali u holokaustu. U vrijeme moje mladosti, šezdesetih godina prošloga stoljeća, nije bilo popularno govoriti o vlastitom vjerskom opredjeljenju, a ni ja se nisam osjećala slobodnom iskazivati svoje osjećaje.

Osamdesetih sam postala profesor na Georgetown sveučilištu u Washingtonu. Kolege su govorili da je moj omiljeni predmet, vanjska politika, poput šaha. Inteligentna igra u kojoj obje strane znaju pravila. Pokušala sam predavati o utjecaju religije na politiku, ali su me diplomati tog doba upozoravali da oni među njima koji ne žele upasti u nevolje nikad ne započinju takve teme."

"Sukob civilizacija"
Koliko je sprega religije i politike osjetljiva tema, Albrightova se uvjerila i desetak godina poslije, po reakcijama diplomata u Ujedinjenim narodima, kad je za vrijeme Clintonova prvog mandata, 1993. godine, imenovana veleposlanicom svoje zemlje na East Riveru. "Kad je 1993. godine profesor s Harvarda Samuel Huntington najavio da bi doba koje dolazi nakon hladnog rata moglo biti svjedokom međureligijskog sukoba civilizacija, činili smo sve što je moguće da se distanciramo od te teorije. Mi smo u svjetskoj organizaciji pokušavali promicati budućnost u kojoj će nacije i religija biti sve bliže razvijanjem demokracije, a Huntington je najavljivao podjele, sukobe na vjerskim i kulturnim osnovama.

Nakon što je buknuo sukob na Balkanu, pokušavali smo utjecati da fokus bude na individualnim pravima naroda, a ne na onima koje imaju vjerske skupine. Kad se dogodio teroristički napad na Keniju i Tanzaniju 1998. godine, tiskali smo postere i informativne letke na kojima je pisalo: Ovo nije zbog religije. Ovo nije zbog politike. Ovo rade ubojice radi ubijanja. Nismo uspjeli, svima je bilo jasno da islamski teroristi i Osama bin Laden stoje iza tih napada objavljujući sveti rat Americi. Ipak je to bila sprega religije i politike!"

Madeleine Albright naglašava da su i dvije tisuće godina nakon rođenja Isusa i osnivanja brojnih vjerskih zajednica i pravaca koji promiču ravnopravnost, ljubav i mir, odnosi među ljudima daleko od savršenih i nisu se, unatoč modernom dobu, puno promijenili. "I dalje tu na Zemlji čekamo neki Božji znak koji će nas upozoriti na prisutnost Boga i na prilike u kojima živimo. Je li taj znak poslan 11. rujna 2001. godine kad su gorjeli i rušili se newyorški Twinsi?", pita se američka političarka i nastavlja:

"U ljudskoj je prirodi da želi svoje djelovanje pripisati Bogu, za Božje potrebe, i kad su to samo naše egoistične želje. Često se nakon tragedija pitamo zašto Bog, koji je svevišnji i dobar, dopušta da se takve strašne stvari događaju. Jedan od odgovora koji ćemo čuti od teologa, ali i od političara, jest da nam je kao ljudima dana sloboda da razmišljamo i djelujemo po vlastitoj volji. I zaista, neki od nas tu slobodu koriste za izgradnju boljeg života, za vidanje rana, za učenje, za umjetnost, a drugi tu ljudsku i vjersku slobodu koriste za rušenje nebodera.

To je ipak ljudski čin i odluka, a ne Božji, i nitko se nema pravo zagrnuti Božjim plaštem uime osobnih interesa. Nitko, nijedan pojedinac, a posebno ne političar ili vjerski vođa. Stoga ne vjerujem ni u Bushovu izjavu da je Bog htio da upravo on bude predsjednik", poručila je Madeleine Albright u knjizi koja bi trebala postati obvezno štivo i hrvatskim političarima, diplomatima, ali i crkvenim predstavnicima.

Premium sadržaj

Video sadržaj

45

KÖVESI PRIJAVILA HRVATSKU

EPPO odustao od pravne bitke, je li uopće trebao u boj s DORH-om?

101

ESKALACIJA RATA

Putin: Ukrajinu smo pogodili novom raketom Orešnik. Ovo je sada globalni sukob

Video sadržaj

PUSTILA DUGU KOSU

Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci

Sve popularnije

Zaboravite na lozinke i PIN-ove! Generacija Z prigrlila top rješenje za najsigurniji online šoping

Poražavajuće statistike

Iritabilnost, nemir i promjene raspoloženja sve su prisutnija kod djece, a razlog je zabrinjavajući

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’