Osim Veronike Desinić, siromašne djevojke zaljubljene u grofa Fridrika Celjskog, u Hrvatskoj postoji niz manje poznatih ljubavnih legendi koje se prepričavaju, a neke i oživotvoruju u obliku kazališnih predstava i scenskih prikaza namijenjenima prije svega turistima.
Među manje poznatima legendama je i ona o kneginji Ružici, gospodarici Ružice grada blizu Orahovice u Slavoniji. Ružica grad se u povijesnim vrelima prvi put spominje 1357. godine, a za vrijeme velikaša Lovre Iločkog bila je to važna vojno-politička građevina koju su u 16. stoljeću zaposjeli Turci.
Dio povjesničara ime utvrde dovodi u vezu s Duzlukom jer duzem na turskom znači divlja ruža. No, neki drže da je ime dobio po kneginji Ružici o kojoj se ispredala i zanimljiva priča. Ružicu je puk nagovarao da preuzme vlast nakon što su joj otac i braća izginuli na bojnim poljima. Nju vlast nije privlačila pa je bila spremna povući se u planine i biti obična pastirica. Na kraju je ipak popustila i naredila da se organizira viteški turnir, a pobjednik će postati njezin muž i vladar.
No, kad je pobijedio gotski vitez Ulrik, Ružica je radije skočila s utvrde u smrt nego dopustila da tuđin vlada njezinim narodnom i gospodari zemljom. Skok u smrt izabrala je i Lepa, pastirica s Kornata, koja se zaljubila u biogradskog plemića Svetinu.
Lepa je bila poznata po ljepoti koja je privukla i Svetinu s kojim se sastajala u noći na hridi na kojoj bi zapalila plamen, što je bio znak njezinu dragom da ga čeka. Za njihove sastanke doznala su Lepina braća koja su vlastelinu spremila zasjedu. “Čekali su olujnu noć ekvinocija kada kornatske lagune nalikuju paklu. Zaključali su sestru, a zatim na hridi upalili svjetlo. Kad se Svetinin brodić približio hridi, ugasili su svjetlo. Iznenađen, Svetina si više nije mogao pomoći.
Kad se drugi dan vrijeme smirilo, našli su Svetinino tijelo iznakaženo i obješeno o oštre litice grebena. Lepa je slutila što se događa i kad su se njezine slutnje obistinile, pomračio joj se um. Sunovratila se s najviše kornatske litice u razbješnjeno more. Pokopali su je u grobnicu do njezina Svetine kako bi s njime bila sjedinjena zauvijek.
Otada se svake olujne noći na Kornatima čuje jecanje nesretne Lepe, a nadgrobna ploča postaje na suncu crvena poput ljudske krvi” zapisao je Tomislav Đurić u knjizi “Legende puka hrvatskoga”.
Hrvatska ima i svoju inačicu Romea i Julije. U drugoj polovici 17. stoljeća u Kaštel Lukšiću zaljubili su se Dobrila iz plemićke obitelji Vitturi i Miljenko iz obitelji Rušinić. Kao i u Shakespeareovoj drami, ni oni se nisu smjeli viđati zbog razmirica između dviju obitelji. Miljenka su njegovi poslali u Veneciju, a Dobrilin otac dogovorio je vjenčanje s nekim vremešnim trogirskim plemićem.
Miljenko je u zadnji tren zaustavio vjenčanje, no osramoćeni otac kćer je poslao u samostan u Trogir i platio nekome da likvidira Miljenka koji se sakrio u samostanu na Visovcu. Stupio je u kontakt s Dobrilom i zajedno su pobjegli, prisilivši tako roditelje da popuste i dopuste njihovo vjenčanje. No, Dobrilin otac je nakon čina vjenčanja na mostu ispred dvorca ubio zeta. Dobrila se razboljela i ubrzo umrla, a posljednja želja joj je bila da bude pokopana zajedno s Miljenkom u crkvici sv. Ivana u Kaštel Lukšiću.
Na grobu je uklesana poruka “Pokoj ljubovnicima”.
Da je povijest puna tragičnih ljubavi, potvrđuje i legenda o lopudskoj sirotici, djevojci Mariji koja je s trojicom braće živjela na otoku Lopudu. Voljela se u pratnji prijateljice šetati obalom, a za jedne su šetnje ugledale mladića koji se spasio od utapljanja nakon potonuća broda i iscrpljen ležao u plićaku.
Izvukle su ga iz vode i odnijele u kuću. Ispostavilo se da je riječ o Ivi, sinu dubrovačkog vlastelina. Između dvoje mladih rodila se ljubav, no između vlastelina i pučanke tada je, prema dubrovačkim zakonima, brak bio zabranjen. Nastavili su se sastajati vjerujući da će razum pobijediti i da će njegovi roditelji prihvatiti siromašnu Mariju. Uvidjevši da je otac ustrajan, Ivo je otišao živjeti u samostan sv. Andrije na istoimenom otočiću, na kojem ga je Marija svake večeri posjećivala.
On bi na obali upalio svjetiljku, a ona bi doplivala do njega. Doznavši za to, njezina su braća riješila da je zbog sramote koju nanosi obitelji ubiju pa su je svjetiljkom postavljenom na čamcu namamili da po jakoj buri i nevremenu zapliva prema Ivi, misleći da ju to on poziva na još jedan ljubavni sastanak.
Plivala je i gubila snagu, a čamac se sve više udaljavao. U jednom trenu zabljesnula je munja, a ona je ugledala čamac i braću u njemu. Prepustila se moru i utopila. Ivo je ostao u samostanu iz kojeg više nije izlazio.
Splićani imaju legendu o nesretnoj ljubavi između Izolde i Leona, mladih iz dviju velikaških obitelji. Iako su joj roditelji dogovorili brak s plemićem Lucijem, Izolda se zaljubila u Leona. Roditelji su je dali zatvoriti u benediktinski samostan, no Leon nije odustajao. Posjećivao ju je sve dok za to nije doznao ljubomorni Lucije.
Dvojica mladića sudjelovala su na splitskoj koridi, borbi s bikovima. Leon je udarcem maljem ubio najvećeg bika i pobijedio, a Lucije mu je u srce zabio bodež i pobjegao. Izolda je preminula u samostanu, a posljednja želja prije smrti bila joj je bila da bude pokopana u vjenčanici.
>> Pogledajte i video - Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva…
Kog ce sad Srbi svojatat ovdje?