Dok se po umornom i ispucalom asfaltu šeće između ruiniranih bivših vojnih objekata u mostarskom naselju Rodoču, Dalibor Milas razmišlja kako ubrzati obnovu jedne od tih zgrada, koju je njegova udruga Minores dobila na korištenje. Plemenita ideja da u toj zgradi bude budući Centar za resocijalizaciju nailazi na klasične probleme, od kojih je novac onaj najuobičajeniji. Ali nije napremostiv. Jer ideja da se zgrada koja je nekad bilo leglo narkomana preuredi u mjesto u kojem će najugroženiji pojedinci našeg društva potražiti svoje utočište i nije baš najbolje sjela nekim mještanima. No Dado Milas, doktor pastoralne teologije i socijalne etike te sveučilišni predavač, koji se krajem 2014. iz Mostara preselio u Graz, vjeruje u ljudskost pa ne odustaje.
– Ovdje namjeravamo napraviti Centar ne samo za socijalno ugrožene pojedince nego i za mještane. Želimo napraviti sadržaj dostupan svima.
Priča je počela prije deset godina, još dok je Milas bio franjevac u Mostaru.
POVEZANI ČLANCI:
– Družio sam se često s mladima koji su mi jednom rekli: "Vi, fratri, puno pričate, a malo radite. Ajmo nešto!" I te zime 2012. odlučili smo pomoći beskućnicima.
Podijelili su se u četiri skupine i u ponoć i pet ujutro obilazili četiri strane Mostara tražeći ljude bez krova nad glavom. Prve večeri pronašli su ih 26. A zima je nemilice grizla.
– Ali to je bilo prilično naivno i riskantno. Bio sam dio ekipe koja je naišla na muškarca koji je spavao u ruševini pokraj željezničkog kolodvora. Kad smo ga probudili, toliko se prepao da je bio spreman na sve. Srećom, brzo smo mu objasnili tko smo i što namjeravamo, dali smo mu tri sendviča, termosicu čaja i deku. Tada se opustio i rekao da se zove Ljubo. "Da niste odmah rekli tko ste, ja bih vas namlatio ovom šipkom." Pokraj sebe imao je tešku željeznu batinu kojom bi nas ubio. "Svaku večer netko želi uzeti ovaj moj prostor. A ja ga moram braniti." Tada smo postali oprezniji.
Nakon spoznaje koliko sugrađana živi na ulici, pala je odluka da se ide u osnivanje udruge. Odabran je naziv "Minores", latinski komparativ što znači "biti manji". Jer Milasova ekipa išla je logikom: ako želimo nekome pomoći, onda moramo biti manji od njih. Ne biti bahati, ne gledati ih svisoka, ne biti na njihovoj razini, nego ispod njih. Tek će nas tada shvatiti ozbiljno. Minores je naš naziv, naša mantra i naša životna filozofija.
Najprije su krenuli s beskućnicima i s njima radili svaki dan. Minores je odradio više od deset tisuća obilazaka ljudi bez ičega, kojima su dostavljeni hrana i lijekovi.
– Imali smo jednog beskućnika koji je imao tumor testisa. Umatao je bolno mjesto prljavim krpama, dekama i čekao smrt. Brzo smo pronašli liječnicu koja ga je operirala inkognito. Donosili smo mu dugo nakon toga hranu i lijekove protiv upala i bolova. I potpuno je ozdravio. Sada živi u Dubrovniku, ima svoj stan i radi. Živi svoj drugi život, on je primjer potpune resocijalizacije, povratka.
Milas kaže da u Mostaru ima još deset beskućnika, ali da su većina slučajevi za psihijatriju.
– Teško je pomoći nekome tko sam sebi ne želi i ne može pomoći. Ali većina se resocijalizirala, spasila. Nemaju sad neke luksuzne uvjete, ali imaju krov nad glavom. Nažalost, jedan dio njih umro je od hladnoće i to nas je najviše pogodilo. Zima u Mostaru je okrutna.
Utrenirali su ih: žele li hranu, moraju doći trijezni i čisti od droga. Kod većine je to funkcioniralo. Dobivali su elitne obroke iz najboljih mostarskih restorana.
– Vidim jednom nekog nepoznatog gospodina kako čeka u redu i pita može li i on dobiti hranu. Kažem mu da ne može, ovo je samo za beskućnike. Dobro, kaže, koja je razlika? Imam ja neki krov nad glavom, ali u njemu nemam ništa. Evo vam moj stan, samo mi dajte hranu. Tada smo shvatili da problem nisu samo beskućnici, već da postoji znatan broj ljudi koji imaju stan, ali nemaju ništa drugo. I tako se rodio drugi projekt – briga za socijalno ugrožene obitelji. Sad ih na popisu imamo oko 120.
BiH je kao država na neki način žrtva humanitarne pomoći. Od ljudi su napravili invalide. Kad navikneš čovjeka da stalno prima pomoć, on misli da njemu to pripada. On će ležati i čekati svoj paket hrane. Tu grešku nisu htjeli ponoviti u Minoresu.
– Naši socijalni radnici s njima sklapaju ugovor: mi im dajemo pomoć u hrani, ali uz nju dolazi i ponuda za posao. Mogu odbiti ponudu, dvije, ali ne unedogled. Jer onda naša podrška završava. Ne želimo od njih stvarati invalide. Većini treba samo taj mali poguranac da se dignu na noge. I tada je naša misija završena.
U Minoresu nisu stali. Počeli su brinuti i o samohranim majkama koje nose višestruku stigmu.
– Jer ovdje, ako muž napusti ženu, nije on kriv, nego ona. Jako su zahvalne, skromne, ne traže ništa, a zapravo trebaju sve.
I treći projekt koji se pomalo kristalizira je izvući iz takvih sredina djecu koja nemaju nikakve perspektive.
– Ako njima omogućimo širi horizont, onda smo smanjili i broj budućih ovisnika, alkoholičara, kladioničara pa čak i novih beskućnika. Automatski stvaramo novo, zdravije i bolje društvo. Svi problemi nas odraslih koje danas imamo potječu iz naših djetinjstava. Da bismo sada riješili naše probleme, moramo se često vraćati u djetinjstvo i izliječiti korijene. Ima djece iz takvih obitelji koje nemaju baš ništa. Naš je cilj staviti fokus na tri pripremljene mogućnosti s radnim nazivima: Hrana, Igra i Znanje. Ovdje im gradimo popodnevni boravak, da ga osjećaju kao svoje mjesto pod ovim suncem, komadić svoga svijeta. Da se ovdje mogu doći najesti, igrati se, jer igra je za tu djecu luksuz. I da nešto nauče. Imamo sve spremno, samo trebamo dovršiti prostorije: ekipu koja nudi tečajeve programiranja, copywritinga, stranih jezika, informatike...
Obišli smo zgradu kojoj još malo nedostaje da bude u punom pogonu. Ali vidljiva je i aljkavost nekih radnika koji su radili na obnovi. Recimo, vreća je bila naslonjena na zid, radnici je nisu pomaknuli kako bi obnovili i taj zid, koji je ostao ruiniran. U podrumu je obilje hrane, spremno za dostavu na adrese 120 ugroženih obitelji. Svaki mjesec moraju pronaći hranu, ali imaju dosta prijatelja, ali i nepoznatih dobrih ljudi koji pomažu. "Mi smo marginalna skupina ljudi, ali imamo dosta dobar imidž u javnosti", kažu za sebe.
U prizemlju sada već imaju dvoje zaposlenih. Tu će biti i uredi psihologa, socijalnih radnika te infrastruktura za projekte resocijalizacije. Na katu je predviđen program za djecu i mlade.
U dvorištu planiraju napraviti padel-teren koji će djeci biti na raspolaganju do podne, a popodne će se iznajmljivati.
– Investicija je teška oko 20 tisuća eura i, nakon što je isplatimo, zarada će ići za djelovanje naše misije.
Tu će biti i terasica i kafić, ali i neka vrsta budućeg kulturnog centra u Rodoču.
Milas često odluta mislima jer briga je puno, ali prekida ih zvonjava telefona i pozivi ljudi koji su spremni pomoći. Dok smo razgovarali, jedan je poslovni čovjek prišao i ponudio pomoć. Sve se mora brzo dogovarati jer Milas mora natrag u Graz. Na posao. Vrijeme leti, a vremena za nekoga kome odmah treba pomoć jako je malo. Što bi rekao Hemingway, nikad ne znaš kome zvono zvoni.
