Već s dvanaest godina shvatio sam da me privlači isti spol. Ta spoznaja ulijevala mi je strah, pitao sam se što sa mnom nije u redu. U svom odrastanju mislio sam da sam sam čudan, da se sa mnom događa nešto što se nikome ne događa, pogotovo ne u Crkvi. Moje razdoblje tinejdžerstva je u biti bilo želja i molitva da me Bog ubije jer sam mislio da nisam dostojan živjeti – počinje svoju priču Mihael Sečen, 42-godišnji vjeroučitelj iz Rijeke i rastavljeni otac dvoje djece koji je osvijestio da je gej i “izašao iz ormara”.
On i njegova bivša supruga s puno ljubavi i pažnje danas zajednički skrbe o svojoj djeci, a i njegov sadašnji partner s njima se dobro slaže dok borave kod svog tate. Ova “dugina obitelj” funkcionira i bolje od nekih u kojima bivši supružnici ratuju, a djeca pate.
– Ne sjećam se da se o homoseksualnosti igdje govorilo, ni u školi ni u crkvi, ali sublimirane poruke govorile su da je to nešto užasno. Na jednoj omladinskoj misi kad sam imao 14-15 godina, pričalo se o seksualnosti, čuvanju prije braka i seksu i na kraju sam smogao hrabrosti pitati predavača što bi učinio da sada netko uđe i kaže: “Ja sam gej”. Rekao je: “Bježi od mene, sotono!” I tada sam si rekao: OK, nikad nitko ne smije znati za mene – kaže nam Mihael dok pijemo kavu u maloj prostoriji udruge Intero Centar u središtu Rijeke.
Udruga prostor dijeli s Evangeličkom crkvom, čiji je Mihael danas pripadnik. Svoju je tajnu krio do 21. i nadao se da je možda biseksualan pa će moći biti sa ženom. Prvi se put otvorio jako dobroj prijateljici i to priznanje skinulo mu je velik kamen sa srca. Jer, godinama se mučio pitanjima o sebi, ali nije dolazilo u obzir ulaziti u bilo kakvu vezu s istim spolom. Gajio je nadu da je možda biseksualac pa će moći biti sa ženom. I jedna mu se svidjela.
Ja nju i danas volim
– Sa suprugom sam prohodao s 23 godine. Jako mi se sviđala kao osoba, postali smo dobri prijatelji i zaljubio sam se u nju kao osobu. Kad smo se zaručili rekao sam joj da me privlači isti spol i da ne znam što to znači. Poruka Crkve bila je da je to nešto izlječivo, da je to samo faza i da se tome ne treba prepustiti, nego treba ići prema hetero životu. Zapravo nisam ni znao što je to prava zaljubljenost i privlačnost prema nekoj osobi, jer nikad si nisam dopustio ni dao mogućnost istražiti kako je to. Danas imam partnera i kad sam se zaljubio u njega, vidio sam koja je razlika. Ali bez obzira na to, možete vi voljeti nekoga, ja nju i danas volim kao osobu, ona je majka moje djece i iznimno je poštujem – govori i nastavlja:
– Oboje smo bili neiskusni i nismo znali što nas s čeka, što to znači. Nije bilo toliko dostupne literature, nismo se imali s kime posavjetovati. Nadali smo da će naša ljubav, to što je bilo između nas, nadrasti i da će biti sve dobro. I bilo je dobro, pogotovo prve dvije godine. Sve u svemu, ja bih rekao da smo imali bolji odnos nego mnogi heteroseksualni parovi: puno smo razgovarali, bili smo tu jedno za drugo, dijelili poslove, nije bilo “ovo je muški, ovo ženski posao”, funkcionirali smo na puno razina i imali smo jako lijepu zajednicu. Međutim, ono što je bila poteškoća je što sam ja nakon druge godine braka počeo upadati u depresiju. Depresija bi došla, upadao sam u nju, trajalo bi neko vrijeme pa bih se uspio izvući, a sljedeće godine opet i tako svake godine sve više. To je, naravno, utjecalo na naš odnos, naravno da nije ni njoj bilo lako u svemu tome jer sam ja bio u stanjima kada se nisam mogao ni za što brinuti. Bili smo oboje svjesni otkud je to i što je to, razgovarali smo, pokušavali naći rješenja, ali što god smo pokušali, nije uspjelo i dogovorili smo da se razdvojimo i da se odselim – otvoreno govori Mihael koji ostavlja dojam iskrene i empatične osobe.
Radio je za jednu vjersku udrugu i neprekidno bio u strahu da netko ne sazna da je gej. To ga je izjedalo. U svojoj 36. godini prvi put u životu upoznao je čovjeka koji je gej vjernik, u Njemačkoj, zatim još jednog u Novom Zelandu.
– U razgovoru s njima shvatio sam da i sam želim moći živjeti takav život, ne strahovati stalno: što ako netko sazna, hoću li ostati bez posla, bez obitelji, bez krova nad glavom... Živjeli smo u velikoj obiteljskoj kući koju je sagradio moj tata, bojao sam se, što ako tata kaže da me ne želi u svojoj kući? Postajao sam sve više spreman na to, pokušao sam tada stvarati neku sigurnosnu mrežu i prijatelje. Supruga i ja ušli smo u proces razdvajanja. Razgovarali smo o tome kako ćemo to iznijeti, imamo dvoje djece... I u biti sam jako ponosan kako smo mi to odradili. Bilo nam je jako teško, ali smo zaista dobro to odradili. Dogovorili smo se da nam je najbitnije da djeca budu sigurna, da ne dobiju osjećaj da su ona neki problem – ističe on.
Mihaelova djeca maloljetna su i žive uglavnom s majkom, no dosta vremena provode i kod Mihaela i njegova partnera.
– Imaju dobar odnos s mojim partnerom, recimo on im zna pomoći sa zadaćom. Tu se također razvila ljubav i povezanost s oba djeteta. Za Božić se svi okupimo, lijepo je. Mogu reći da je sve ispalo puno bolje nego što su bili moji strahovi. Moglo je biti svakako, ali sam istovremeno zahvalan svima u svojoj okolini – priznaje Mihael.
Na njegovo “outanje” otac je najžešće reagirao. Jedno vrijeme to nije mogao prihvatiti. Da podijeli s okolinom činjenicu da je gej, ohrabrila ga je obitelj koju je upoznao u Americi. Pripadaju jednoj konzervativnoj vjerskoj zajednici, a prvo su slučajno saznali da im je sin gej, da bi se dvije godine poslije pokazalo da im je kći lezbijka!
– U šali su mi rekli da su oni dobili jackpot! Imaju i trećeg sina koji je djelovao kao da je aseksualan, govorio je kako neće imati obitelj. Kad su oni saznali za svog sina, majka je doživjela živčani slom. No prebrodili su sve skupa. Oni su me ohrabrili da kažem svojim roditeljima – kaže.
Mihaelov otac burno je reagirao, održao govor u kojem je sina optužio da mu je ispran mozak, palo je još teških riječi.
– Ono što mi je puno značilo je da je moj brat bio uz mene. Njegova prva rečenica bila je: “Žao mi je samo što nisam znao prije da budem tu za tebe.” Bila je prisutna i bivša supruga, sve je prošlo dosta napeto. Moja mama bila je najviše zabrinuta za djecu. Nakon šest mjeseci otac me nazvao, našli smo se i kazao je: “Ja samo želim da znaš da si ti moj sin i da je meni naš odnos najbitniji, ja te volim i to je ono što mi je najvažnije. Rekao je da bih volio da imam opciju da se to promijeni, ali i da zna da ja to nisam izabrao. Imao je jednog prijatelja, svog bivšeg pastora, čini mi se da je razgovarao s njim i da mu je on pomogao da prihvati. A mojoj je mami dosta pomogla njezina sestra. Moja mama je Njemica, a njezina sestra u Njemačkoj je udomiteljica i imala je udomljeno jedno trans dijete, zbog čega je puno naučila o tome pa je o tome razgovarala s mojom mamom – kaže Mihael.
Najteže im je bilo kako reći kćeri, koja je imala osam godina. Proučavali su sve što su mogli o tome i vidjeli da je bolje što prije, nego čekati tinejdžerske godine, kad se klinci ionako bore sa svim i svačim.
– Sva iskustva govore da djeca nemaju problem sa seksualnom orijentacijom. Mojoj kćeri je najteže pala rastava – otkriva naš sugovornik.
Pričekali su kraj školske godine, kako bi tijekom ljeta skupa sve proradili i eventualno potražili pomoć. Napisao je, kaže, pismo koje joj je sam pročitao i kojim je pokušao na dječji način objasniti kako djeca odrastaju sa svojim roditeljima, da bi onda dječaci u nekoj dobi shvatili da ih privlače curice, a curice vide da ih privlače dečki.
– Međutim, neki manji broj dječaka shvati da ih privlače dečki, a neke cure da ih privlače cure i ja sam shvatio kad sam bio mali da mi se sviđaju dečki. Ali sam se bojao da me mama i tata neće voljeti ako im to kažem i u tom strahu nisam ništa rekao. A onda sam upoznao vašu mamu i mi smo se voljeli i vas volimo. I baš zato što se mama i ja volimo, mislimo da je najbolje što možemo jedno drugome dati da se pustimo. No, mama i tate se nikad ne rastaju od svoje djece i vi ćete zauvijek ostati naša djeca – prisjeća se Mihael riječi uz koje su njih troje malo plakali, malo se smijali... Mlađe dijete u to je vrijeme bio beba i on je jednostavno odrastao u novonastaloj situaciji.
Želim Crkvu koja štiti čovjeka
Strah da netko ne diskriminira djecu uvijek postoji, no Mihael je naučio da život u strahu nije rješenje.
– Volio bih Crkvu koja će zaštititi čovjeka prije no što ga društvo zaštiti, a ne da je obrnuto – priželjkuje.
Ova obitelj nije jedina “dugina obitelj” u Hrvatskoj, kao što ni Mihael nije jedini gej. U udruzi za edukaciju, savjetovanje i nenasilno djelovanje Intera Centar zato vodi projekt Neprocjenjiva, namijenjen LGBT ljudima koji cijene duhovnost, njihovim obiteljima i prijateljima. Biti LGBT teže je, smatra, nego kad ste dio neke nacionalne manjine, jer u tom slučaju imate bar podršku svoje obitelji. Ovdje se bojite da ćete biti odbačeni od prijatelja i obitelji. Statistika danas govori da su beskućnici u svijetu u velikom broju tinejdžeri, a velik broj LGBT tinejdžera koji postanu beskućnici dolazi iz obitelji vjernika jer oni ne mogu to prihvatiti i odbacuju vlastito dijete, što je stravično.
– Problem je što se smatra da gej osobe koje odluče živjeti ono što jesu i prihvatiti sebe ne mogu biti vjernici, oduzima im se njihova vjera zbog jedne predrasude. Postoji također hiperseksualizacija gej ljudi, kao da se njima sve vrti samo oko seksa što, međutim, nije točno, jer to su ljudi koji žive kao i heteroseksualne osobe. Kad sam se autao, neki su se ljudi pravili da me ne poznaju. Ne osuđujem ih, možda im je neugodno jer ne znaju kako reagirati, ali zaista o svemu možemo razgovarati. Većina je ljudi reagiralo OK, mislim da i u Crkvi postoji velik postotak svećenika i časnih sestara koji se ne slažu sa stavom Crkve, ali se ne usude to javno reći i to razumijem – poručuje Mihael.
Svjestan je, kaže, da postoji dosta ljudi koji su u braku, a zapravo su LGBT, no o tome ne progovaraju i zato ti brakovi pate.
VIDEO Ivo Šegota i Mladen Kožić o svojoj pravnoj bitci za pravom na udomljavanje djece
Ni KORONAVIRUS ne sprječava misiju ispiranja mozga?!