Žena koja slovi kao jedna od najmonstruoznijih u povijesti, rođena je i odrasla u susjednoj BiH. Seljani su ju prozvali "pantera iz Kamenjače", "žena-monstrum" i "kraljica zločina" te su tražili smrtnu kaznu. Ona je Šefka Hodžić, a zločin koji je počinila 1969. i danas, nakon više od pola stoljeća, zaustavlja dah i ledi krv u žilama. Stručnjak za sudsku medicinu, dr. Miodrag Bašić, secirao je 32.000 leševa, no rekao je da takav slučaj još nije viđen u sudskoj medicini. Ideju je nazvao patološkom, a zločin raritetom u svjetskoj kriminalistici.
Prije 54 godine, naoko obična i skromna, 26-godišnja žena sa sela, optužena je da je hladnokrvno, iz pištolja, pucajući s leđa, ubila svoju trudnu prijateljicu, vršnjakinju, Aliju Hasanović. Potom je nožem razrezala njeno mrtvo tijelo te joj, iz trbuha, izvadila bebu – malenu djevojčicu. Dva sata nakon što je počinila monstruozan zločin i odnijela novorođenče kući, Šefka je, oko 19 sati, prijavila rođenje djevojčice. Seljanima se pohvalila kako je konačno, nakon deset godina čekanja i ona postala majka.
Već drugi dan, tragični se niz nastavio - beba, iščupana iz utrobe svoje ubijene majke, umrla je. No, pet dana nakon zločina, istražitelji su pokucali na Šefkina vrata.
Osude primitivne sredine i stravičan scenarij
Kako je riječ o psihološki vrlo kompleksnoj i zagonetnoj osobi, a čitav je slučaj jedinstven u povijesti kriminala, vratimo se na sam početak priče, sve do sudbonosnog „Da“, koje je Šefka izrekla 1960. godine. Bilo joj je tek 17 kada se udala za građevinskog radnika, N.H.. Živjeli su skromno, gotovo sirotinjski, u malom, zabačenom selu Jusići, udaljenom 15 kilometara od Zvornika, do kojeg nisu došli ni struja, niti cesta, pa se do kuća moglo samo pješice ili na konju.
Nakon šest, relativno mirnih, zajedničkih godina, brak mladog para pretvorio se u pakao. Šefka nikako nije mogla zatrudnjeti. Primitivna ju je sredina, zbog toga, počela prozivati i omalovažavati. Iako je bila jedna od rijetkih pismenih žena u selu, etiketirali su ju kao nerotkinju te ju tretirali kao manje vrijednu. Sa spoznajom da ne mogu dobiti dijete, ali ni s optužbama i izrugivanjem sela, Šefkin se suprug nije mogao nosio te se odao piću. Postao je agresivan. Nekoliko je puta mladu suprugu istjerao iz kuće, koju su zajedno izgradili, a nekada je i sama bježala od njegovih batina. No, Šefka nije imala kamo, jer, nakon devet godina braka, ni njena obitelj nije htjela nerotkinju natrag, pod svoj krov. U bezizlaznoj se situaciji čak pokušala i ubiti, no u tome ju je spriječio susjed.
Sumanut, očajnički potez
U kolopletu osuda, prezira, muževog zlostavljanja, izrugivanja i pritiska okoline da mora postati majka, Šefka se odlučila na očajnički potez – počela je glumiti trudnoću. Kako bi seljane uvjerila da je napokon trudna, ispod košulje je, mjesecima, nosila jastuk. Time si je, bar na neko vrijeme, osigurala mir, no njen plan nije imao rješenje za sam kraj priče. Nije znala što reći seljanima za devet mjeseci, kada dođe vrijeme da rodi dijete koje nije niti nosila.
Odlučna u svom naumu da dokaže selu da je normalna žena i da i ona može roditi i biti majka, Šefka je, sve do 6. listopada, vješto glumila trudnoću, u koju nitko nije posumnjao.
Kako se bližio datum kada je „trebala roditi“, lažnu je trudnicu uhvatila panika. Opsjedala ju je samo jedna i jedina misao – kako do bebe? Nedugo zatim, došla je na stravičnu ideju te je, u listopadu 1969., počinila najgori zločin na ovim prostorima.
Na meti se našla trudna prijateljica
U isto vrijeme, kada je Šefka glumila trudnoću, njezina je prijateljica iz djetinjstva, Alija Hasanović, bila trudna te je, početkom listopada, trebala roditi.
Tog 6. listopada u selu se je bila proslava. U predvečerje, tog dana, Šefka je, 26-godišnju Aliju Hasanović, koja je bila u visokom stupnju trudnoće, namamila izvan sela. S nekoliko metaka iz pištolja hladnokrvno je ubila svoju vršnjakinju, koja je, za nekoliko dana, trebala postati majka. Mrtvoj je prijateljici, potom, rasporila trbuh te joj iz utrobe izvadila dijete.
Kada se, te kobne večeri, Alija nije vratila svojoj kući, obitelj i seljani počeli su ju tražiti. No, gotovo u isto to vrijeme, selom se prolomila vijest da je Šefka rodila. Žene su pohrlile k njoj, no, u kući strave dočekao ih je šok. Šefka je ležala u krevetu, sva mokra, držeći u naručju mrtvo novorođenče.
Već drugi dan, užas se nastavio – u polju su pronašli mladu trudnicu, Aliju, mrtvu i izmasakriranu. Trbuh joj je bio rasporen, no bebe nije bilo.
Kako su istražitelji Šefki ušli u trag?
Bilo je jasno da je riječ o monstruoznom i nezapamćenom zločinu, no istražitelji nisu znali od kuda krenuli s istragom. Liječnik patolog, Milan Vušić, bio je siguran da je zločin počinila neka žena, koja nije mogla roditi, a jako je željela dijete. Savjetovao je, stoga, sucu istrage da provjeri sve žene koje su, na dan kada je počinjeno ubojstvo, prijavile porod. Na popisu rodilja našla se tada i Šefka Hodžić. Ginekološkim je pregledom odmah ustanovljeno da, iako je prijavila porod, ona zapravo nije rodila. Otkrilo se, tada, da je Šefka mjesecima, pred susjedima i mještanima sela Jusići, vješto glumila trudnoću. Pet dana nakon ubojstva nesretne trudnice, kockice mračnog mozaika su se složile te su istražitelji zakucali na Šefkina vrata.
Za "kraljicu zločina" tražili su smrtnu kaznu
Selo koje ju je stigmatiziralo, jer nije mogla zatrudnjeti i roditi, sada se diglo na noge. Prozvali su je "pantera iz Kamenjače", "žena-monstrum" i "kraljica zločina", te su odmah tražili smrtnu kaznu.
Stručnjaci, koji su se bavili slučajem, složili su se kako uzrok ovakvog zločina leži upravo u običajima jedne zajednice, odnosno u činjenici da je Šefka živjela u društvu u kojem je bio grijeh ako žena ne može roditi.
Nakon zločina, Šefku su napustili i njeni najbliži – majka, sestre i braća. Leđa joj je okrenuo i suprug Nedžib, a njegova je obitelj prodala imanje te se, iz sela Jusići, preselila u Kalesiju, kod Tuzle. Uz nju su bili samo beogradski odvjetnici, koje je angažirala, Đorđe Bela i Fila Filota, a potom i njegov sin, Toma Fila.
Proces koji je pratio cijeli svijet
Na tuzlanskom Okružnom sudu, 24. ožujka 1970., počeo je mučan sudski proces. Tada 27-godišnja Šefka, koja je pred istražnog suca najprije došla u opancima i dimijama, s maramom na glavi, tijekom suđenja mijenjala je i iskaze, ali i stil. Dimije je zamijenila haljinom, a opanke cipelama. Iako je bila nepušač, odjednom je tražila cigarete. Njeno su ponašanje tada opisivali kao „spektakularno“.
Sudu je predloženo da se sasluša 30 svjedoka. Iz iskaza nekih od njih, doznalo se da Šefka nikada nije zaklala niti pile. Nije imala nikakve dodirne točke s medicinom, nije poznavala anatomiju te nije mogla znati gdje se točno, u utrobi majke, nalazi novorođenče, a kamoli kako napraviti carski rez te ga neozlijeđeno izvaditi.
Zbog tih iskaza svjedoka, pojavile su se sumnje da Šefka nije mogla sama, bez ičije pomoći, napraviti takav zločin.
„Secirao sam 32 000 leševa – ovo je raritet u svjetskoj kriminalistici“
Sarajevski stručnjak za sudsku medicinu, dr. Miodrag Bašić, na suđenju je iznio svoje stručno mišljenje koje u knjizi 'Najzagonetnije jugoslavenske ubojice', prenosi Marko Lopušina.
"Secirao sam više od 32.000 leševa. Ovakav slučaj mi do sada nije bio poznat, niti sam za njega čuo u domaćoj ili svjetskoj sudskoj medicini. To je raritet i u svjetskoj kriminalistici. Ideja nerotkinje, koja je na ovaj način htjela doći do djeteta, bez sumnje je patološka, jer je ta žena bila snažno opsjednuta željom za djetetom, što je bilo povezano s njenim osobnim ugledom u selu i potrebom da spasi brak i obitelj. Ona čini nerazuman potez, ubija da bi se dokopala djeteta, a pritom zaboravlja da dovodi u pitanje i život tog djeteta, koje je unaprijed zavoljela kao svoje. Sigurno je da je žrtva umrla prije nego što je izvršen carski rez“, rekao je dr. Miodrag Bašić.
Pojasnio je da je dijete, u utrobi ubijene majke, moglo živjeti najviše petnaestak minuta. Iako je potvrdio da je rez izvršila nestručna osoba, dodao je kako se vidi da je izveden brzo i s puno pažnje, da se ne ozlijedi dijete, koje je, kako je naglasio, bilo motiv i cilj ubojstva.
„Jasno je da je žena inicijator i sudionik ovog ubojstva, ali, po mom mišljenju, ona to nije mogla izvršiti bez pomoći. To je kompletan i vrlo složen zločin, izvršen je u sumraku, bez dovoljno svjetlosti i gotovo je nemoguće da ga je samo jedna osoba, i to žena, počinila", rekao je na suđenju dr. Bašić.
„Nisam ubila Aliju!“
Iako je, u toku istrage, Šefka konstantno mijenjala iskaze, izvršenje zločina, pa čak niti sudjelovanje u njemu, ona nikada nije priznala. Tvrdila je da su joj neki drugi ljudi samo donijeli novorođenče; te da ona nije znala tko je majka bebe, niti na koji je način dijete uzeto od majke. Ponavljala je kako je, tek drugi dan, kada je beba, rano ujutro, umrla, saznala da je Alija, dan ranije, brutalno ubijena te da joj je otvoren trbuh.
"Poznavala sam Aliju dobro, znala sam da je noseća i da će dobiti dijete, bila mi je prijateljica, kako bih nju mogla ubiti", rekla je Šefka na suđenju.
Hladnokrvna i natprosječno inteligentna
Svi oni, koji su dolazili u kontakt sa Šefkom, slagali su se u jednom – njena nevjerojatna hladnokrvnost zbunjuje. Tijekom istrage bila je podvrgnuta i psihijatrijskom vještačenju, na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, a vještaci–psihijatri su se složili da je Šefka natprosječno inteligentna žena.
No, iako je zločin čitavo vrijeme nijekala, Okružni sud u Tuzli, a potom i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, njenim riječima nisu povjerovali. U svibnju, 1970. godine, osudili su Šefku Hodžić na smrtnu kaznu strijeljanjem.
"Kada sam čula da mi je kazna iz tuzlanskog suda potvrđena, gorko sam plakala. Vjerujte, jako mi je teško, ne može pusto srce izdržati, hoće puknuti", pisala je iz zatvora, svom odvjetniku, Fili Filoti.
No, onda se dogodio obrat - Vrhovni sud Jugoslavije smrtnu je kaznu preinačio na kaznu strogog zatvora, u trajanju od 20 godina. U obrazloženju je stajalo da je kazna preinačena zbog nedostatka dokaza te zbog nemogućnosti da Vrhovni sud Bosne i Hercegovine riješi ključnu dilemu - da li je Šefka mogla ili ne, sama ubiti Aliju Huseinović.
I nakon 54 godine mnoga su pitanja još bez odgovora
Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne, Šefka je, navodno, bila vrlo vitalna, puna optimizma, života i energije. Mediji su čak pisali i o njenoj novoj, zatvorskoj, ljubavi. Za novinare je bile uvijek raspoložena, no u svakom je razgovoru ponavljala isto – „Nisam počinila taj zločin! Nisam ubila Aliju!“
Po procjeni psihologa, Šefka je samo strpljivo čekala da odsluži kaznu te da okrene novu stranicu i krene, kako je sama govorila, u drugi život. Nakon izlaska iz zatvora, Šefka Hodžić je promijenila identitet. Zna se da je, jedno vrijeme, živjela u Srbiji, a nakon toga joj se gubi svaki trag.
Po pisanju nekih medija, Šefka Hodžić je, nakon odsluženja kazne, doista počela nov život, negdje u inozemstvu, gdje živi s novim suprugom.
U Večernjakovoj arhivi sačuvani su autentični iskazi Šefke Hodžić
Zločin s područja bivše Jugoslavije, nezapamćen u novijoj povijesti kriminala, danima je punio naslovnice domaćih, ali i stranih medija. Zapadnonjemački Der Spiegel je o „ženi-monstrumu“, čak pisao u nastavcima. Ogromno je zanimanje, ne samo domaće, nego i europske javnosti, pobudio i sudski proces, te je suđenje pratilo mnoštvo stranih novinara.
U arhivi Večernjeg lista sačuvani su brojevi originalnih novina te u člancima, koji su objavljeni prije više od pola stoljeća, možete pročitati autentične iskaze Šefke Hodžić i doznati koga je ona optuživala za zločin te što je, na suđenju, 1970., rekla o svom braku, suprugu, simuliranoj trudnoći, pištolju kojim je počinjeno ubojstvo te ostalim detaljima zločina zbog kojeg je žena, iz malog, bosanskog sela, na samom vrhu popisa najmonstruoznijih žena svijeta.
