Ljudi o kojima Britanac Nathan Filer piše u “Knjizi koja će promijeniti vaše mišljenje o mentalnom zdravlju” su stvarni. Nekima je i ime pravo, nekima je promijenjeno ime ili tek poneki detalj, kako ih se ne bi moglo prepoznati, ali priče su stvarne. Oni su ljudi s dijagnozom shizofrenije, ali nisu to priče o psihičkoj bolesti i njezinim simptomima, nego o ljudima koji su se u određenim životnim okolnostima razboljeli.
Mladi James svim je srcem želio spriječiti raspad braka svojih roditelja i uspjeti na vojnoj akademiji, biti vojnik poput oca, i silno se trudio, sve dok jedno jutro na postrojavanju u dvorište elitnog Sandhursta nije izašao u pidžami. Za Irkinju Bridgit stvari su krenule nizbrdo kad je postala opsjednuta fotografijom Djevice Marije. Medicinska sestra i brižna majka četvero djece uspjela je održati djecu na okupu i omogućiti im da uspješno odrastu i nakon što ju je bolest potpuno izjela. Na priče stvarnih ljudi, ispričane s puno pažnje i suosjećanja, autor nadograđuje vrlo otvorenu raspravu o psihijatriji u kojoj postavlja pitanja o tome što doista znamo o psihičkim bolestima, razumijemo li često kontradiktorne dijagnoze, kako i zašto stigmatiziramo ljude sa psihičkim poremećajima…?
Naslov “Knjiga koja će promijeniti vaše mišljenje o mentalnom zdravlju možda zvuči pretenciozno, ali opravdava svoj naziv. Zasluženo je dobila sjajne kritike. Filerov životni i profesionalni put kao da izrasta sam iz sebe. Prije nego što je postao književnik radio je kao medicinski brat specijaliziran za mentalne bolesti. Iskustva i znanja stečena na psihijatrijskim odjelima najprije je pretočio u fikciju, roman o mladiću iz Bristola koji se bori s tugom zbog smrti brata i dijagnozom shizofrenije. Riječ je o bestseleru “Šok od pada” koji je osvojio brojne nagrade uključujući i Costu i koji je preveden na 30 jezika. Potom je objavio ovu, pitko, suosjećajno i mudro napisanu impresivnu studiju koja poziva na raspravu i stručnjake i laike o neobičnom fenomenu psihičke bolesti, očito uvjeren ne samo da je psihijatrija u krizi nego i da društvo mora preispitati predrasude o “ludilu”, kao i uvjete zbog kojih se i u kojima se sve više ljudi psihički razbolijeva.
Premda sam intervju s Nathanom Filerom vodila e-mailom, ne nedostaje mu iste one britkosti i živosti koju je pokazao u knjizi zbog koje se čini kao da razgovarate uživo. Dok čitam njegove odgovore, pitam se bi li njegov profesionalni put i uspjeh, dakle takav kad u startu nemate barem titulu doktora medicine, bio moguć u Hrvatskoj…
Nakon što je objavio njegov prvijenac “Šok od pada”, Profil se odlučio ponuditi hrvatskom tržištu i prvo Filerovo publicističko djelo u prijevodu Lade Furlan Zaborac.
Knjigu počinjete gotovo šokantnim opisom jedne od uobičajenih situacija na odjelima psihijatrije, kad standardnom procedurom KO (kontrola i obuzdavanje) kao medicinski brat na silu dajete lijek pacijentu koji to ne želi. Već u to vrijeme počeli ste pisati roman “Šok od pada” koji je postao hit. Što je zajedničko poslovima medicinskog brata i književnika?
Već na prvi pogled jasno je da se ova dva posla u mnogočemu razlikuju. Ali jedna im je važna stvar zajednička. Da biste bili dobar medicinski brat i dobar književnik – i zapravo, dobar čitatelj – to zahtijeva snažnu empatiju; nastojanje da razumijete i dijelite osjećaje drugih ljudi. Naravno, kao autor fikcije, romana, bio sam odgovoran za stvaranje problema s kojima sam tada morao suosjećati. Kao medicinski radnici, jasno, ne pokušavamo stvoriti probleme ljudima. “Kontrola i obuzdavanje” propisuju se samo kao zadnje rješenje kojemu se pribjegava jedino onda kad se vjeruje da je to u najboljem interesu pacijenta. Ali to ne znači da to nije stresno ili zastrašujuće osobi kojoj se događa. Oba posla mogu biti teška i emotivno izazovna, svaki na svoj način.
U knjizi ste ispričali priče pojedinih pacijenata s dijagnozom shizofrenije, ne opisujući samo njihove simptome nego i okolnosti u kojima žive, situaciju u kojoj se bolest dogodila, njihove osobnosti… Što ste time željeli pokazati? Značaj socijalnih i emotivnih čimbenika kod izbijanja psihičkog poremećaja? Demonstrirati da je riječ o osobama, a ne prije svega i jedino psihičkim bolesnicima?
Da, točno. I jedno i drugo. Ova je knjiga, u svojoj suštini, knjiga priča o ljudskim životima. Bilo mi je važno da ne bude samo “studija slučaja” koja bi tek ilustrirala nečije simptome, nego knjiga koja pruža mogućnost čitatelju da uistinu upozna svaku osobu o kojoj sam pisao. Riječ je o obraćanju pažnje na kompletnu osobu kako bismo mogli početi otkrivati ključeve toga zašto se njezino mentalno zdravlje počelo pogoršavati na način na koji se to dogodilo – počinjemo pronalaziti smisao u ludilu.
Čini se da su određene vrste trauma u djetinjstvu i mladosti, poput gubitka jednog roditelja, česta preseljenja i sl. nerijetko okidač za izbijanje shizofrenije?
Da – sve je više dokaza da je tako. No, važno je naglasiti da je naše trenutačno razumijevanje uzroka mentalnih bolesti primjenjivo samo na razini opće populacije. To znači da su znanstvenici prepoznali trendove proučavajući velik broj ljudi, ali kako stvari stoje, nijedan stručnjak za mentalno zdravlje ne može za pojedinog pacijenta tvrditi što je kod njega izazvalo shizofreniju (ili, u nekim drugim slučajevima, depresiju, tjeskobu itd.). Mislim da se to katkad zaboravlja. Ali u pravu ste kad kažete da će traumatična iskustva, posebno u djetinjstvu, vrlo vjerojatno pridonijeti riziku da se osoba ne osjeća dobro. Dok sam intervjuirao ljude za svoju knjigu, uznemirujući i teški životni događaji bili su dio svake priče.
Lijekovi za shizofreniju imaju brojne neugodne nuspojave, tvrdite u knjizi kako uopće nije riječ o lijekovima, nego o supstancama koje samo zatomljuju pojedine simptome. Postoji li alternativa takvim lijekovima? Je li to psihoterapija?
Moje je osobno mišljenje da su ti lijekovi pomogli mnogim ljudima. Osobno sam kao medicinski brat svjedočio tome kako su se životi malog broja ljudi pozitivno promijenili uz pomoć tih lijekova. Ponekad bih tijekom dana gledao kako se pacijent vraća s nekog mračnog i udaljenog mjesta na kojem se izgubio. Gledao sam njihovo olakšanje dok im se svijet ponovno formirao i poprimao oblik pred njihovim očima. Vidio sam ih spašene.
Ali također je istina da sam vidio ljude kojima je život uništen ovim lijekovima i njihovim užasnim nuspojavama, koje mogu uključivati veliko dobivanje na težini i s tim povezane medicinske komplikacije. Jedna od osoba s kojima sam razgovarao – majka po imenu Clare – sigurna je da su psihijatrijski lijekovi pridonijeli smrti njezina sina u dobi od samo devetnaest godina.
Istina je i da više od šezdeset godina od otkrića prvih antipsihotičnih lijekova još uvijek ne znamo sa sigurnošću kako djeluju. Jasno je da su to “tvari koje mijenjaju um” (poput alkohola). Pod time mislim da mijenjaju ponašanje i razmišljanje osobe izazivanjem stanja opijenosti, umjesto da ponište bilo koju temeljnu bolest. U Velikoj Britaniji imamo izraz “utapanje tuge” (u biti, pijenje alkohola kako bismo se nosili s nesrećom). To bi – kratkoročno – moglo biti učinkovito, ali nitko ne bi ozbiljno sugerirao da alkohol liječi temeljni uzrok depresije. Vjerojatno je isto sa psihijatrijskim lijekovima.
I da – postoje alternativni tretmani. U knjizi opisujem kako sam određeno vrijeme proveo na zatvorenim, strogo čuvanim odjelima s problematičnim muškarcima čija su ih psihotična iskustva učinila ekstremnim rizikom za sebe ili su ih natjerala da ozbiljno povrijede ili ubiju druge ljude. Svjedočio sam radu grupe za podršku Hearing Voices i drugim govornim terapijama koje nadilaze kemijske tretmane, odnosno liječenje lijekovima. Postoje dokazi da neke vrste kognitivno-bihevioralne terapije također mogu pomoći u smanjenju zastrašujućih učinaka psihoze.
Međutim, vi dovodite u pitanje ne samo dijagnozu shizofrenije nego i općenito psihijatrijske dijagnoze, navodite da nisu znanstveno utemeljene, citirate stručnjake koji ih smatraju nepotrebnim. No, nisu li dijagnoze ipak nužan alat koji pomaže psihijatrima i psiholozima?
Da i ne. Dijagnoza je najkorisnija istraživačima koji trebaju ispitanike za istraživanja. Jasno je da se to regrutiranje mora temeljiti na nečemu, a to je uvijek već postojeća dijagnoza. No, to ne čini te dijagnoze znanstveno čvrstima. Dio problema je u tome što, unatoč desetljećima traganja, nitko nikada nije pronašao objektivno provjerljive temeljne biološke markere za veliku većinu onoga što nazivamo mentalnim bolestima – pod tim mislim, ne možemo vidjeti shizofreniju ili depresiju pod mikroskopom. To čini psihijatriju drukčijom od svake druge medicinske discipline.
Dijagnoza koja je “korisna” psihijatru ili psihologu nije dovoljan razlog da se zadrži ako nema znanstvenu valjanost, a osobito ako je opterećena nekom vrstom stigme i beznađa koju izaziva riječ poput “shizofrenije”. Većina kliničara s kojima sam razgovarao sve više želi napustiti takve pojmove.
U posljednjih nekoliko desetljeća patologizirali smo sve više ljudskih iskustava. Posljednjih godina “tjeskoba” je od nečega što osjećamo prešla u nešto što imamo. Vjerujem da je ova puzajuća medicinalizacija problematična.
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM), kojeg se smatra psihijatrijskom Biblijom, a čije je posljednje izdanje DSM-V izašlo 2013. godine, naišlo je na brojne kritike. I sami njegovi autori priznaju da dijagnoze koje osigurava nisu potpuno pouzdane i valjane, da se poremećaji još uvijek ne mogu identificirati s pomoću bioloških i genskih faktora. Znači ti to možda da se ne ulaže dovoljno u istraživanja psiholoških poremećaja?
To bi moglo značiti različite stvari. Svakako, moramo uložiti mnogo više u njegu i istraživanje mentalnog zdravlja, ali također taj novac moramo pametno trošiti. Moglo bi se reći da smo se previše usredotočili na traženje bioloških uzroka, a nedovoljno na druge čimbenike.
Znamo, na primjer, da su siromaštvo i nejednakost snažno povezani s lošim mentalnim zdravljem pa moramo učiniti nešto po tom pitanju, i u vezi s nedaćama u djetinjstvu. Puno je novca potrošeno na genetska istraživanja, što je ključno i treba nastaviti. No, moramo i više ulagati u društvena istraživanja. I ne može se sve odnositi na traženje uzroka; također se moramo zapitati kako živimo s ovim problemom. Kako omogućiti ljudima da vode što ispunjenije živote?
Tvrdite da, primjerice, halucinacije i sumanutosti uopće nisu tako rijetke pojave i da ih u manjoj ili većoj mjeri svi mi doživljavamo. Tražite li ne samo više tolerancije za psihičke bolesnike nego i istinsko razumijevanje mentalnog zdravlja i bolesti? Više empatije? Kako se zapravo boriti protiv stigmatizacija mentalno oboljelih koja je često, možda i češće nego sama bolest, pravi razlog upropaštenih života?
To su tako velika pitanja, a mislio sam da pišete članak, a ne knjigu! Zato ću pokušati dati kratak odgovor. Da – halucinacije i sumanutosti znatno su češći nego što mislimo. Mnogi ljudi čuju glasove bez potrebe da idu u bolnicu ili dobiju stručnu pomoć. Mentalno zdravlje postoji na čitavom spektru; na ovaj ili onaj način krhko je mentalno zdravlje svih nas. Borim se protiv stigme nastojeći vidjeti ljude iza etiketa. To je dio onoga što pokušavam postići svojim pisanjem i pričanjem ovih priča.
Onda jednostavnije... Je li stiglo vrijeme da se temeljito preispita dominantni, biomedicinski pristup psihijatriji?
Da. Točno, stiglo je. To je bilo lako.
Pokazalo se da ljudi više psihički obolijevaju ne samo u siromašnim slojevima pojedinog društva nego i društvima s velikim socijalnim razlikama, kakva su i bogata europska. Što nam govori činjenica da je više psihijatrijskih dijagnoza; depresija, anksioznosti, ADHD-a i drugih u brojnim zemljama svijeta?
Govori nam da nema pobjednika ondje gdje dopuštamo da ima gubitnika. Bogate zemlje s najvećom nejednakošću u prihodima imaju neke od najvećih stopa mentalnih bolesti. Ne razumijemo potpuno načine na koje nejednakost ima učinke, iako su ljudi kao društvena stvorenja itekako svjesni svog statusa u odnosu na druge. To može rezultirati beznađem za one na donjim razinama ekonomske ljestvice, ali i krivnjom i tjeskobom za one kojima je bolje. Pravednija i ravnopravnija društva bolja su za mentalno zdravlje svih.
Psihijatrijske su dijagnoze izložene raznim štetnim mitovima i stereotipima, primjerice dijagnoza shizofrenije mitu o podijeljenoj ličnosti, što zapravo i nije toliko daleko od mita o postojanju vještica, na primjer. Je li vrijeme da se o mitovima o mentalnim bolestima progovori javno, izvan uskih psihijatrijskih krugova, da se široka javnost uputi i bolje informira o psihički oboljelima?
Zato sam napisao ovu knjigu… :)
Biste li se složili s tvrdnjom da ste svojevrsni nastavljač tradicije Ronalda Lainga, svojedobno slavnog psihijatra koji je želio revolucionizirati psihijatriju čineći ludilo normalnim?
Neki od argumenata koje iznosim u ovoj knjizi duguju svoje podrijetlo pokretu protiv psihijatrije koji je 60-ih godina prošlog stoljeća personificirao R. D. Laing. Iako, zapravo, ja nisam za antipsihijatriju. Jednostavno pokušavam istražiti: shvatiti što djeluje, a što ne. Tome pristupam prije kao pripovjedač, nego kao medicinski stručnjak. Ne zamišljam da će ludilo ikada biti “normalno”, kao takvo. Ali vjerujem da u tome ima smisla koji tek treba otkriti.
Kakve su reakcije na vašu knjigu? Premda to činite obzirno, vi zapravo tražite revoluciju ne samo u psihijatriji nego i u odnosu društva prema mentalnim bolestima, što se mnogima možda nije svidjelo?
Reakcije na knjigu u Velikoj Britaniji bile su nevjerojatne. Često se čujem s čitateljima koji imaju osobno iskustvo s teškom mentalnom bolešću, koji su se tješili i pomagali čitajući ovu knjigu, ali i zdravstvenim radnicima koji su se osjećali izazvani knjigom i zbog toga počeli drugačije razmišljati i raditi. Činjenica da sada mogu podijeliti svoje ideje s hrvatskim čitateljstvom uistinu je prekrasna i zahvalan sam svakom čitatelju koji uzme u ruke jednu od mojih knjiga.
I zapravo, tražim razgovor više nego revoluciju. Ali da – moramo promijeniti način na koji se društvo nosi s mentalnim bolestima, to je očito istina. U ovom trenutku previše ljudi pati.
Pišete li možda već novu knjigu?
Još ne pišem novu knjigu, ali nedavno sam objavio petodijelnu podcast seriju koja istražuje emocije. Zove se “Zašto se osjećam?” I dostupna je gdje god nabavljate svoje podcaste.
Da svojim razmišljanjima o psihijatriji niste usamljeni pokazuje primjer hrvatskog psihijatra i autora Roberta Torrea koji, među ostalim, smatra da je ludilo medikalizirano i da je palo pod društveni utjecaj psihijatrije. Jeste li možda čuli za njega? Surađujete li s ljudima koji razmišljaju slično vama u drugim zemljama?
Nisam čuo za Roberta Torrea, ali čujem sad. Hvala vam. Još jedan kontakt na mojoj listi. Ovo je globalni razgovor. Ponekad rasprava postaje prilično vruća, sa snažnim i različitim mišljenjima na svim stranama. Volim surađivati s istomišljenicima, ali i s ljudima koji ne dijele moje stavove. Kroz dijalog s poštovanjem s ljudima koji misle drukčije od vas, možemo početi stvarati napredak. Važno je zapamtiti da svi imamo isti cilj: bolje razumjeti što znači biti čovjek i pomoći onima koji pate.
zbilja treba imati diplomu iz psihijatrije i ekonomije, da bi zaključio da osobe sa lošim mentalnim zdravljem su siromašne i da nisu jednake s drugima... to zovemo različitošću, onome što je osnova u prirodi, sva živa bića se natječu za životni prostor, bolje uvjete života, tj. razmnožavanja. samo je ljudska vrsta od svih odlučila uzimati lijepi dio svojih prihoda (uzetih od drugih...) i njime osiguravati život siromašnih, u prirodi se takve zove manje sposobnima, omogućiti im širenje kroz veći broj potomaka, čime se dugoročno sustav dovodi do blokade, sve manje sposobnih treba prehraniti sve više nesposobnih. da, čitava jedna knjiga vam treba za takav zaključak.