Nagrada Porin za posebna dostignuća u glazbi Goranu Bregoviću vrlo je logična. Četrdeset godina duga karijera vodila je Bregovića od nekadašnje pozicije vođe najpopularnijeg rock-sastava, a 25 godina nakon razlaza Bijelog dugmeta Bregovićeva samostalna karijera potvrđuje ga kao najizvođenijeg skladatelja s ovih prostora u inozemstvu. Čak i iz današnje perspektive nije teško shvatiti koliko je dolazak Bijelog dugmeta 1974. bio važan za razvoj domaće rock-scene, njeno uozbiljivanje i pretvaranje u financijski isplativu industriju. Bilo je i prije njih rock-glazbe u Jugoslaviji, ali poslije njih više nije bila ista. Bijelo dugme napravilo je i ozbiljne žanrovske, produkcijske, umjetničke i fenomenološke pomake na tadašnjoj sceni.
Dugme je proizvodilo glazbu, ali i stvaralo društvene fenomene i pretvorilo rock u društveno važnu, utjecajnu snagu i dovelo ga na poziciju masovnog fenomena koji su cijenili i publika i kritičari. Bregović se danas, kao i tada, ponajviše bavio narodnom, etničkom glazbom, onime što je u međuvremenu prozvano world musicom. Upravo činjenica da je i danas tvrdoglavo na strani onoga što je zagovarao od početka karijere stavlja ga u neugodnu poziciju; za čovjeka koji nikada nije želio biti dosljedan ostao je dosljedniji od mnogih.
Povijest je Bregoviću dala za pravo, i to svjetska povijest, jer posljednjih je 25 godina u svijetu jednako poznat kao i „doma". Osim nastupa s Orkestrom za svadbe i sprovode, od 1990. pisao je filmsku glazbu, komornu klasičnu glazbu za male i velike ansamble te surađivao s brojnim pop-pjevačima od Hrvatske do Poljske, Grčke i Turske.
Redovitih oko 120 koncerata godišnje s Orkestrom za vjenčanja i sprovode respektabilna je brojka i ozbiljan rad, tijekom kojega stigne nastupati između Koreje, Rusije i Meksika, pa i dalje. Većinu toga postigao je s etničkom, narodnom, romskom glazbom.
"Ja stalno stišćem isti gumb već 40 godina", omiljena mu je izreka kojom objašnjava da je i „pastirski rock" Dugmeta s početka karijere i romska glazba posljedica iste "infekcije" etnom koju je zagovarao odavno.
"Svi smo mi seljaci u trećem koljenu", pokušavao je davno praktično objasniti zašto je logičnije služiti se lokalnim sastojcima, pa i u glazbi, nego bjelosvjetskim rock-uvozom.
Neke od svojih najboljih pjesama preuredio je u posljednjih 25 godina samostalne karijere, u kojoj je postigao toliko toga važnog da, iako je prošlo 40 godina od osnutka Bijelog dugmeta, Bregovićev samostalni rad ipak ima veću težinu u sadašnjosti i bolje rezonira s vladajućim world music duhom planeta.
S Orkestrom za svadbe i sprovode radikalnu etnoinfekciju izvezao je u svijet. Pop-glazba ima tu nesreću da je elitisti kod nas vole proglašavati nebitnom, a Bregović ima tu sposobnost da je od „narodne", „manje vrijedne", „antimoderne" glazbe napravio elitu. I takve poteze vuče još od početka rada, kad je s Bijelim dugmetom od masovnog napravio cijenjeno.
Gorane, već ste neko vrijeme zatvoreni na Jahorini i pripremate novi album, kako ide?
Na Jahorini sam, ali putujem na koncert u Moskvu, pa u Sankt Peterburg. A za ploču sam se vratio na jednu ideju, pisao sam prije jedan violinski koncert, zvao se „Tri pisma". O tri pisma iz Sarajeva, muslimanskom, kršćanskom i židovskom. Ne znam koliko ću koristiti iz tog violinskog koncerta, a koliko ću novog napraviti, ali to je bio jako lijep program koji sam izvodio dvije godine. Sviđa mi se ta ideja da netko pošalje tri pisma iz Sarajeva.
Imate ozbiljan koncertni raspored, sjećam se kad ste pred nekoliko godina jednu večer svirali u Moskvi, a iduću u Los Angelesu?
Zbog te vremenske razlike moguće je, kad kreneš naopačke u odnosu kako se zemaljska kugla vrti, to napraviti, samo što dođeš izgužvan na koncert. Ali uspjeli smo to napraviti, bilo mi je stalo da sviram na UCLA, nekako mi je bilo gala da za studente sviram.
Dobili ste ovih dana dvije nagrade, Porin Special Merit Award za poseban doprinos glazbi, koju su prije vas dobili Mick Jagger i Roger Waters te neki značajni jazzisti, i francusku nagradu Vitez kulture?
Pa lijepo je kad znaš da je Hrvatska otvorena za takve stvari jer mi koji smo iz malih kultura obično se ne usudimo svim srcem voljeti nešto svoje. Te velike kulture imaju lak odnos i prema sebi i prema drugima, ali nama malima to je nekako teže. Ali je lijepo znati da je to moguće i kod nas. I lijepo je dobiti Porin i sve te nagrade, ali ovako kad čuješ te dobre viceve o nagradama, onda shvatiš da se ne trebaš previše ufurati da si glavni. No lijepo je kad netko obrati pažnju na to što radiš. Ali kad počneš o sebi previše ozbiljno razmišljati, nema ništa gore.
Počasni ste građanin Atene, Praga i Buenos Airesa, počasni doktor sveučilišta u engleskom Sheffieldu. Koliko vam nagrade danas znače?
Kad netko iz male kulture dobije takve nagrade, to je dobar znak, znači da se može. Da te primijete, tako da je to lijepo. I Porin, jer ja ne radim mnogo tu, ne radim skoro ništa, tako da je lijepo znati da netko obraća pažnju na tebe.
Rock je nekad bio supkultura i bio je zabranjivan, a danas se dodjeljuju priznanja pa, ako su Jagger i McCartney dobili britanske naslove Sir, red je da i vi budete vitez.
Jučer sam čuo neko ludilo od jednog američkog redatelja na dodjeli nekih nagrada. Kazao je da su nagrade kao hemoroidi, na kraju ih svaka guzica dobije. Stoga se ne treba uzbuđivati oko tih nagrada.
Kultura je zapravo razmjena različitog, jedino se manji boje da im ne uđe puno drugačije kulture, po tome smo sada kao Francuzi. Čini mi se da ste vi najmanje griješili kad ste se bavili upravo drugačijom kulturom, romskom glazbom, etnom, tj. world music utjecajima.
Pa ja to oduvijek radim, ako muzika ne krene od tradicije, teško da će se ikamo stići. Ako ćemo samo preslikavati tuđe, to će ići malo teže. Ali naravno da nisam to namjerno radio, poslije malo to osvijestiš, ali ništa se od toga nije se dogodilo jer si pametan nego zato što te instinkt vodi. Ne vjerujem da to može iz pameti izaći, to je instinkt. Znaš, ja sam rođen u toj nekoj srednjoj klasi, onda je moj ukus prirodno tu gdje jest, nije ni ispod ni iznad. Od samog početka to je zapravo ukus supkulture jedne komunističke srednje klase.
Etnička glazba i scena posljednjih je dvadesetak godina doživjela zasluženi proboj u svijetu. Kao što ste koristili bosansku ili srpsku glazbu, tako su dalmatinske klape, međimurska ili slavonska glazba najmasovnije izašle u svijet upravo na vašim pločama.
Ovo je prvi put u povijesti da male kulture utječu tako jako na velike, to nikad nije bilo tako. Koristio sam i hrvatsku glazbu, imao sam i drmeše, zapravo je cijeli onaj dio „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac" drmeš. Nije da sam ja lani počeo s time, oduvijek je to bilo to. Sve što je zapravo valjalo u Dugmetu imalo je s tim veze, s nečim našim.
Rekli bismo da ima pravde, od najpopularnijeg glazbenika u bivšoj državi postali ste naš najpopularniji glazbenik u svijetu. Je li bilo pristojno nakon onakvog uspjeha s Dugmetom očekivati i ovo?
Pa dobro, jest uspjeh, ali bilo je i logično da ja to napravim, tko bi drugi, je l' tako? Bilo je logično da krene od mene, a vjerojatno iza mene ide cijela jedna horda i proći će nešto od toga. Da budem iskren, ja čekam da prođe to nešto iz Dalmacije, meni je još uvijek nejasno da to nije izašlo van. Tonči koji je nabolje navalio na to, Gibonni, netko mora izaći s tom dalmatinskom muzikom. Vidio sam kako izgleda kad to krene, kad su mi bili gosti dolje na jugu Italije, kad sam bio umjetnički direktor jednog festivala. Znaš, kada klapa zapjeva, to je isto kao kad trubači zasviraju, to je nešto što se ne da kopirati, to je tu kod nas i nigdje više. Ta impresioniranost publike tom nekom pasivnom agresijom, kako te "agresira" klapa, to je nevjerojatno. Netko to mora izvesti van. Netko će to sigurno napraviti, pretpostavljam da će to biti sljedeća stvar koja će odavde izaći.
Volite reći da ste vi naš najizvođeniji skladatelj u svijetu, kad pogledate unatrag, je li gušt izaći iz svog „sela" i dobiti ovakva priznanja, tim više što ste to napravili s autentičnom glazbom iz svog „sela"?
Velika je stvar kad netko iz male kulture dobaci na taj nivo, zbog toga što to daje samopouzdanje da ovi koji idu iza znaju da u toj kulturi ima nešto, neka inicijalna kapisla od koje se može krenuti i pokazati nešto vani. To je značajno za bilo kojeg mladog čovjeka koji radi. Stalno putujem po svijetu i postoji čitav jedan trend koji je paralelan s MTV-jem i tom mainstream muzikom, pokušava se na stari način pisati muzika, krenuti od tradicije. I to mladi rade, to je svuda u svijetu tako, od Rusije do Čilea. Kao što je tu globalizacija koja nas pritišće, mora postojati i reakcija na nju. Jer, j... ga, muzika je važna ljudima.
Gledao sam nekoliko vaših nastupa, recimo briljantni program „Oprostite, je li ovo put za budućnost" u Parizu. S tim programom niste ni došli ovamo. Radite dosta toga na rubu neoklasike. Tu je i romska opera „Karmen sa sretnim završetkom", to su različite forme od redovitih koncerata s Orkestrom za vjenčanja i sprovode.
Već sam ja u Dugmetu imao takve izlete u šire forme, nastupao sam sa simfonijskim orkestrima, već su u Bijelom dugmetu bili začeci toga što sam kasnije radio. Zapravo se bavim jednom te istom stvari cijeli život. Znaš kako je, život je zbilja kratak i onda u jednom trenutku shvatiš da nemaš vremena pokušati sto stvari, u jednom trenutku shvatiš da imaš vremena da tu jednu mogućnost ispitaš i ispituješ je.
Kad sam nedavno pisao o vinilnom Box setu Bijelog dugmeta, ponovno sam prošao sve te ploče, tu ima ozbiljno dobre glazbe. Eklekticizam mi se učinio kao osnovni dojam. I David Bowie za sebe je rekao da je kompilator?
To je neizbježno, ti imaš sirovine kao što kuhar ima rajčicu, luk i krumpir koji stoje tamo i ne znače ništa, osim što je lijepo u vrtu. Dok netko od toga nešto ne napravi i to ne poveže. Nisu važni skladatelji da stvaraju nešto novo, stvaranje, to bog radi, nije to u mojoj moći. Ja komponiram, zato se zovem kompozitor, a ne bog. Nije slučajno da je ta priča koju donosi romska muzika tako snažna. Zato što je eklektična. Znaš, Romi nemaju taj problem da uzmu turski ritam na španjolsku harmoniju i stave na to melodiju kakvu hoće. Oni nemaju problema s tim jer muzika je priroda, kao da uzimaju zalazak sunca, razumiješ. Nije to ničije vlasništvo. A nisam ja ni prvi ni zadnji kompozitor koji je bio impresioniran. To ćeš naći u pola povijesti muzike, da se lijepo govorilo o romskoj muzici, a da ne spominjemo koliko je velikih kompozitora posvetilo djela romskoj glazbi. To je velika muzika, eklektična, morali su preživjeti svirajući, to je isto jako bitno. Nisu bili rekreativci jer njihova djeca nisu imala što mazati na kruh ako otac nije zaradio s tom muzikom. Zato ćeš tamo naći elemente klecmerla, balkanske muzike, a najviše utjecaja na našu svadbarsku muziku koju sviraju Romi napravio je klecmerl. Jer je vesela glazba, duhovita.
U sklopu turneje povodom 40 godina Bijelog dugmeta svirate u pulskoj Areni 8. 8., pa u Zagrebu 28. 11. i još u pet velikih gradova u Hrvatskoj. Čini mi se da vam se sviđa uzeti pjesme Dugmeta i svirati ih s Orkestrom za vjenčanja i sprovode, da ste se zasitili elektrike. Meni je daleko zanimljivije slušati Orkestar nego neku nostalgičnu pop-rock verziju Dugmeta.
Vjeruj mi, meni je danas iskreno lijepo, nekako mi je prirodno to Bijelo dugme kad ga sad sviram s Orkestrom. Čini mi se prirodnije nego da ga sad vratim i podgrijavam onakvo kakvo je bilo prije 40 godina. Nekako je u prirodi tog Dugmeta bilo da se razvija, da ide nekamo. Nemoguće je stvarno da bi to Bijelo dugme ostalo 40 godina isto i da ga ja danas sviram isto kao prije. Niti je to u mojoj prirodi niti je to u prirodi Bijelog dugmeta. Ljudima se sviđa, to vidim, s bine im vidim lica, to je nekakva sretna muzika. Kad pogledaš, ja sviram zadnjih 15 godina između 120 i 150 koncerata godišnje, a od toga nisam svirao na teritoriju bivše Jugoslavije možda deset.
Puno ste toga prošli prvi, to je ona priča o sex, drugs & rock,'n roll. Gledao sam film „Izgubljeno dugme" o Ipi Ivandiću, bubnjaru Dugmeta, to je priča o drogama i Ipinu uhićenju 1977. Film je zapravo topla priča o njegovoj sudbini, bio je najmlađi od vas, moralo se i to s dopom dogoditi kao i vani?
Ja sam, da budem iskren, bio ljutit, nekako sam bio ljutit da netko tko je proveo toliko godina sa mnom takvu glupost napravi. Zbilja sam bio ljutit jer je taj odsjek za drogu neprekidno bio iza nas. Nisi morao biti jako pametan da znaš da će završiti loše ako se petljaš s time. U Bijelom dugmetu, koje je bilo jedan, objektivno rečeno, solidno vođen skup svirača, ne očekuješ da se dogodi tako nešto. Mi smo bili preveliki za takvu glupost, zato sam se ljutio.
Kad je Hrvatska ušla u EU, bilo mi je zanimljivo da su nam iz EU poslali Caravaggiovu sliku. Bio sam tada u Napulju odakle je Caravaggio i odakle je pobjegao. Bio je homoseksualac pa mi je bilo zgodno gledati kako smo imali problema s prihvaćanjem LGBT zajednice, ali ne i s Caravaggiom. Lijepo je da je nešto što je bilo provokativno postalo srednja struja umjetnosti. Čini mi se da ste i vi tu negdje, uspjeli ste „pokvariti" i staro i mlado od Dugmeta do danas. Je li vam drag taj subverzivni momenat?
Objektivno su sve bolje stvari u kulturi 20. stoljeća došle iz supkulture. Vrlo će malo toga iz službene kulture ostati, i u muzici i u filmu i u teatru, ono što je važno stiglo je iz neke kontrakulture. Tako da sam ja proizvod supkulture komunizma, možda čak i logičan, netko je morao biti. Imao sam osjećaj lakoće jer nekako s lakoćom sam to cijeli život radio, nisam ni imao osjećaj da nešto radim. Znaš, ima netko tko se muči i ozbiljno o tome misli, a meni je sve to dosta lako išlo. Valjda sam se sretan rodio.
Volim napisati da ste vi penicilin za netalentirane glazbenike. Kod nas je oduvijek vrijedilo da se umjetnost ne prodaje, da nije masovno popularna i priznata. Ne moramo biti previše pametni da vidimo situaciju u svijetu gdje se umjetnost, od megaizložbi do koncerata, itekako dobro prodaje. I vaša karijera potvrđuje to, pogotovo uspjeh u inozemstvu.
Ovo je vrijeme kad je svakome sve dostupno, nije to sad više ono da netko može umrijeti od gladi jer ga nitko nije čuo. Ti se ne možeš sakriti ako si dobar. I to je zbilja otišlo jako daleko, puno se ljudi bavi time. To polako dolazi na mjesto na kojem nikada nije bilo, muzike nekih malih kultura imaju takav utjecaj. I to je lijepo znati da sam bio tu praktički od početka, to je krenulo sve od „Doma za vješanje", pa „Undergrounda". Prvi je put naš film izašao u svijet, uz njega je izašla i muzika, odjednom se neka pažnja obratila na neku drugačiju priču. To nije lako, mi smo imali i nobelovca Andrića, no malo je čitan u svijetu. Imali smo važne pisce. Ovo što se zakotrljalo zadnjih godina ipak je nekim čudom stiglo tu gdje jest.
Damo ti Severinu, radi s njom sto hoces, samo te molimo da pustis nase klape na miru.