Prošlo je 26 godina otkako smo krenuli putem neovisnosti, pogleda uprta u svijet koji nas čeka sa svojim prilikama, da mu se pridružimo kad prodišemo punim plućima…
No unatoč silnoj strasti da budemo svoji na svome i da svoju državu, kao vlastitu kuću, uređujemo prema svojim potrebama i vizijama, još smo daleko od ostvarenja hrvatskog sna. Odnosno sna o Hrvatskoj kao funkcionalnoj državi, otvorenom, pulsirajućem društvu i naprednoj zemlji relativno zadovoljnih ljudi. Da, bio je rat, oduzeo nam je godine i preusmjerio nas prema pitanjima elementarnog opstanka. No to više ne može i ne smije biti isprika. Jer, ne može agresija na Hrvatsku, zaključena mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja prije 19 godina, biti razlog zbog kojega, na primjer, 2017. godine Svjetska banka u godišnjem izvješću o konkurentnosti konstatira da je Hrvatska i dalje u padu, da se s 43. mjesta svjetske ljestvice konkurentnosti, na kojemu je bila lani, srozala za osam mjesta pa se sad nalazi na 51. mjestu. Ne može agresija biti razlog što nam je i lani konkurentnost pala u odnosu na godinu prije, i to za četiri mjesta – s 39. na 43., što znači da smo u samo dvije godine pali 12 pozicija. Ne može agresija biti razlog zbog kojega se lakše nego u Hrvatskoj posluje u – Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji… Da parafraziramo slavnoga Milana Kunderu: lakoća poslovanja u Hrvatskoj je nepodnošljiva. Podatak o padu konkurentnosti iznimno je važan jer govori sve: o (ne)otvaranju radnih mjesta, o poduzetničkoj klimi, o izostanku investicija, o iseljavanju mladih, o nespremnosti za reforme, o odlučnosti da se zadrže jalovi obrasci stranačke podobnosti, interesne umreženosti, obezvređivanja uspjeha, obrazovanja, inovacija i truda… No, kad pogledamo kakve slike dominiraju javnim prostorom, nemamo se čemu čuditi. Ne može ni biti drugačije. Prelistajmo 10 nasumce izabranih razglednica iz Hrvatske, od kojih većinu ne bismo htjeli poslati prijateljima...
1. Hrvatska kao banana-država
Sudimo li prema ugovoru o roll-up kreditu za spas Agrokora, koje izbija iz ruke državi ovlasti da utječe na to što će se događati u najvećoj hrvatskoj kompaniji, Hrvatska je upravo to. Nebitna državica, bez samopouzdanja, koja prihvaća sve što joj dođe sa stolova moćnika. Država ne smije smijeniti izvanrednog povjerenika Antu Ramljaka, kojega je država imenovala na temelju zakona koji je donio Hrvatski sabor, a da pritom ne riskira trenutačni bankrot kompanije. Kreditori, naime, u tom slučaju mogu poslati čitav kredit na naplatu ili u nebesa podignuti kamate, a rezultat bi na kraju bio isti – propast. Razumljivo je da se oni koji daju novac žele osigurati raznim instrumentima pa, eto, i cementiranjem jednoga čovjeka, jer njemu vjeruju ili su s njime nešto potpisali. No zbog čega Vlada na to pristaje? Zbog čega Vlada tretira Hrvatsku kao nekompetentnu i slabu državu kojoj mogu dirigirati financijski mešetari? Jesu li čuli za samopoštovanje?
2. Omalovažavanje Ustava
Zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov nedavno je izlaganje uime Kluba zastupnika održala na srpskom jeziku iako Ustav propisuje da je službeni jezik u Hrvatskoj – hrvatski. Čelnici Sabora džentlmenski su odglumili da to nisu zamijetili, no postavlja se načelno pitanje: je li to što su svi razumjeli ono što je zastupnica govorila opravdan razlog da šutke pristanu na omalovažavanje Ustava? Da je, recimo, zastupnik romske manjine izlagao na svome jeziku sasvim bi sigurno bio upozoren na ustavnu odredbu, ali, nažalost, ne zbog toga što su u Saboru istinski čuvari Ustava, nego zbog toga što ga jednostavno nitko ne razumije. I tu dolazimo do problema. Ustavne odredbe treba čuvati i kad one koji ih krše razumijemo i kad ih ne razumijemo. Pri tom mora biti svejedno tko ih krši, jesu li to politički predstavnici Srba, Hrvata, Roma, Talijana, Čeha… Ustav mora biti iznad svih i vrijediti za sve. Budući da je u situaciji koju je stvorila zastupnica srpske manjine izostala reakcija predsjedavajućeg stola, nameće se zaključak da se radi o strahu od optužbi za srbofobiju. Ili oni možda u svemu nisu i vidjeli problem? Strah ili sljepilo? Teško je reći što je gore…
3. Maneken bešćutnosti
Stevo Culej, HDZ-ov zastupnik, bizarna je politička figura. Pokazao je to puno puta, a najnoviji istup razotkriva u njega potpuni izostanak empatije prema čovjeku i nesposobnost za razumijevanje društva. Dakle, kad su mu novinari pokazali fotografiju čovjeka koji iz kontejnera za smeće pokušava izvući nešto upotrebljivo, Culej je šarlatanski prokomentirao da i njemu ponekad “sendvič padne na masnu stranu pa ga svejedno podigne i pojede…“ Na te se riječi može samo ostati – bez riječi. Radi se o političaru koji za svoj rad u Saboru prima pristojnu plaću od poreznih obveznika, za razliku od sirotinje koja do bijednih kuna dođe skupljanjem boca ili obrok dobije u pučkoj kuhinji. Riječ je o ocu koji je sina odgojio tako da se novcem koji on zaradi Saboru bahato razmeće po društvenim mrežama. Riječ je o predstavniku mentaliteta koji pristojni ljudi ne žele gledati u saborskim klupama. No stranke funkcioniraju drukčije…
4. Biskupova revizija povijesti
Zanimljivo bi bilo znati što se događa u glavi i srcu biskupa Vlade Košića dok izgovara riječi poput onih da ustaštvo nije bilo fašizam, nego vojno organizirana obrana hrvatske države. Razmišlja li o dosegu svojih poruka? Kakav učinak očekuje? Ne može se i ne smije ograničavati crkvene predstavnike da se bave društvenim temama i da iznose stavove Katoličke crkve o pitanjima koja smatraju važnim. Treba li revidiranje povijesnih činjenica, poput one da je karakter ustaškog pokreta i NDH bio zločinački, biti jedno od tih pitanja? Naravno da ne treba. No biskup Košić o takvim sitnicama ne vodi računa. Da je njegov jedini motiv da kontroverznim riječima osvoji naslovnice, problem ne bi bio ozbiljan. No biskup promišljeno manipulira, svjestan da izvrtanjem povijesnih činjenica zavodi svoje sljedbenike i produbljuje ideološke podjele u društvu. Što mu je cilj? Istina i pomirenje sigurno nisu…
5. Muškarci koji mrze žene
Vice Batarelo, prvo lice udruge Vigilare, tvrdi da poštuje žene. Daleko je to od istine. Možda poštuje žene koje odgovaraju njegovu obrascu, dakle one među ženama koje su izabrale biti nježne supruge svojim muževima, koje ću uvijek biti spremne reći im kako su veliki, jaki i pametni te brižne majke svojoj djeci, koje će svoju odanost dokazati time što će izabrati obitelj umjesto karijere. Kako bilo, dok se riječi ne pretvore u politiku, možemo stvari svesti na razinu demokratske rasprave u društvu. No, kad netko počne zagovarati ideju da treba zabraniti pobačaj te zakonom prisiliti čak i silovane žene da rode dijete jasno je da u pozadini nije ništa nego – mržnja prema ženama. Poriv da ih se pokori, savlada, oduzme dah i sloboda odlučivanja. Kakve to ima veze s poštovanjem? I zašto u tematiziranju ženina tijela i prava na izbor u prvom planu stoje – muškarci?
6. Povijest bez činjenica
Kad je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalnog centra Domovinskog rata, u Saboru spomenuo čitanku povijesti koja uči da je stradanje Vukovara posljedica ludila u kojemu su sudjelovali Srbi i Hrvati te u kojoj se na Domovinski rat gleda iz prizme podijeljene odgovornosti, reakcija u javnosti gotovo i nije bilo. Podatak da je u izradi knjige sudjelovala i osoba koja je bila dio bivšega Povjerenstva za reformu kurikula, međutim, trebala bi svakoga navesti da se zapita na koji se način u Hrvatskoj regrutiraju ljudi koji će sudjelovati u bilo kojem projektu od nacionalnog interesa. Nije li nevjerojatno da osoba koja na Domovinski rat gleda kao na građanski i spremna je sudjelovati u izradi školske knjige u kojoj će se takva teza zastupati uopće postane član tima za obrazovnu reformu?
7. SDP traga sam za sobom
Svaki dan koji Davor Bernardić potroši na potragu za načinom na koji će osvojiti poštovanje i postati politički autoritet za čitavu je oporbu izgubljen dan. SDP ne uspijeva pronaći svoj politički identitet. Bernardićeva nastojanja da progura model koji će mu omogućiti da administrativnim mjerama, ako već ne može političkom karizmom, postane čimbenik drže i SDP i cijelu ljevicu u zatočeništvu. SDP nema odgovor na pitanja koja otvara neobuzdani hrvatski kapitalizam, ne nudi odgovor na pitanje što je to danas u Hrvatskoj socijaldemokracija, kome se obraća, koje vrijednosti zagovara i na koji način bi ih ojačala u društvu ako dođe na vlast… Istina, Bernardić je naslijedio stranku koju je Zoran Milanović oslabio do rastrojstva. Naslijedio je i oponente koji se ne ustručavaju napadati ga svim sredstvima. To što nije našao odgovor na takvu situaciju ne bi bio problem da se radi samo o njemu i njegovoj političkoj perspektivi. No, stranka koje se 10 godina gubila i dalje je izgubljena, a to nije dobro za ukupnu političku scenu u Hrvatskoj.
8. Pravo i pravda na istoj strani?
Pravo je na strani jačega, a pravda je ionako nedostižna. Tako će cinik prokomentirati raspravu o odnosu prava i pravde u zemlji u kojoj baka zbog neplaćenih režija završi u zatvoru budući da nema novca koji joj ovrhom mogu skinuti s računa, a za kriminal optuženi politički kapitalci za slobodu se bore – na slobodi. Naravno, to je pravo i nitko ne može biti otjeran u zatvor dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Međutim, kad postupci u kojima su tzv. velike ribe traju 10, 15 ili 20 godina ne može se reći da to pravo ima veze s pravdom. Hrvatska je gladna pravde, a to je zadnje što može dobiti. Život je otišao predaleko i krivci za mnoge nepravde koje su se događale tijekom tranzicije i rata nikad neće biti kažnjeni. Gotovo je. Tko očekuje da će raspetljavanje slučaja Agrokor donijeti neku zadovoljštinu društvu, najbolje je da se pomiri s porazom očekivanja.
9. Diverzanti protiv sustava
Srećom, u Hrvatskoj postoje i talentirani, sposobni, nepokolebljivi, motivirani ljudi. Ljudi za koje će netko reći da su ludi što su još uvijek tu, kad mogu biti bilo gdje i raditi u poticajnom zakonskom okviru. Tko zna, možda im je izazovno baš to da svojim uspjehom nagrizu sustav koji stvara močvaru… Njihovi uspjesi trebali bi izazivati ponos svih nas jer takvi ljudi inspiriraju i pokazuju da se može. Mate Rimac veliko je ime, momak koji je sa svojim timom napravio automobil svjetske klase, za kakav prije 10 godina nismo mogli ni zamisliti da uopće može biti “Made in Croatia”. Tu je Vjekoslav Majetić i njegova tvrtka DOK-ing sa svojim električnim automobilima, robotikom… Mladi Ivan Mrvoš sa svojom pametnom klupom koja je također preskočila hrvatske okvir. Ima ih. I ne odlaze. Ne daju se otjerati.
10. Buđenje građana
Dok god u Hrvatskoj građani budu pristajali na loše politike kao na nešto na što ne mogu utjecati, trajat će razdoblje depresije. U Irskoj, recimo, ljudi pružaju otpor svakoj zakonskoj promjeni za koju smatraju da je štetna. U Hrvatskoj trpe. Puno je nezadovoljstva, ali kad dođu izbori, u pravilu prevlada strah od promjena i ponovo povjerenje dobivaju političke elite koje su već pokazale da ne mogu donijeti novu kvalitetu. Strah od promjena glavna je zapreka da prekrasna zemlja Hrvatska postane i divno mjesto za život.
Gospođo Šarić, povijest se ne kroji, ona je davno iskrojena, sašivena i proživljena. I ima samo jedan jedini zahtjev a to je da bude - istinito prikazana. Lažnim prikazivanjem povijesti, kroji se naša budućnost a to je ono što se u Hrvatskoj događa sedamdeset godina. Povijest se prikazuje na način kao da još uvijek postoji Jugoslavija i komunistički režim koji je povijest prikazivao onako kako je njemu odgovaralo a ne na temelju istine. Biskup Košić traži istinu a traženje istine bi trebalo biti vrlina a ne krimen. San o "Hrvatskoj kao funkcionalnoj državi, otvorenom pulsirajućem društvu i naprednoj zemlji relativno zadovoljnih ljudi" nikada ne će biti ostvaren ako ga temeljimo na - laži. Istina mora biti temelj i na istini se kroji - budućnost obitelji, društva, države...