Surovi obračuni naoružanih narkoklanova, poput onih u Meksiku i Kolumbiji – koji često završe hladnokrvnim ubojstvima, odrubljivanjem glava ili nabijanjem na kolac – svakodnevica su u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatila. Logori su postali utočište narkobossova, ubojica i kriminalaca, i to kao rezultat sporazuma između UN-a i Libanona prema kojem libanonska vojska, snage sigurnosti i policija ne smiju ulaziti u logore jer su oni zaštićena zona. Brigu o sigurnosti palestinskih izbjeglica trebale su voditi naoružane palestinske frakcije, međutim, one su postale dio kriminalnog miljea, koji i štite ne mareći za stanovništvo. Tako se izbjeglice Sabre i Shatile, uz siromaštvo, glad i bijedu, moraju boriti i s drogom i kriminalom. U posljednjih godinu dana u tim je logorima od predoziranja umrlo 350 mladića od 17 do 25 godina.
Reporter Večernjeg lista u palestinskim logorima Sabra i Shatila razgovarao je s običnim ljudima, ali i ovisnicima, narkobossovima i ubojicama koji se tu skrivaju već desetak godina. Do prije nekoliko godina ovi su logori u svijetu bili sinonim stradanja Palestinaca u Libanonu.
Dan prije ubijen narkoboss
Da podsjetimo, u rujnu 1982. militantni libanonski kršćani počinili su pokolj nad palestinskim stanovnicima, većinom šijitima, u Shatili u Bejrutu. Zločin se dogodio u vrijeme Libanonskog rata, a kontroverzno je koliko je izraelska vojska bila uključena u ta događanja. Procjene broja ubijenih sežu od 762 do najviše 3500 ljudi.
Samo dan prije nego što smo posjetili logore u Shatili je u oružanom obračunu ubijen jedan od vođa narkokartela Bilal, zvani Fifa, pa nas nije začudilo što je taksist samo odmahnuo rukom kada sam mu rekao da nas vozi prema Sabri i Shatili.
– Ne bih ušao tamo ni da mi date sto dolara. Tamo, ako te ne ubije kriminalac i ne otme ti auto, ubit će te narkoman i uzeti ti novac. Ako ih i uspiješ izbjeći, pogodit će te koji zalutali metak jer tamo se stalno puca. Zar niste čuli što se jučer dogodilo? Tamo nema zakona – u jednom dahu ispričao nam je taksist pokazujući da izađemo iz auta.
Posrećilo nam se tek iz petog pokušaja, ali taj je taksist postavio uvjet da nas iskrca ulicu prije jer se bliže ne usudi prići. Iako je logor udaljen samo četiri kilometra od bejrutske zračne luke, kojom godišnje prođe pet milijuna turista, i samo tri kilometra od strogog centra Bejruta, libanonska je država nemoćna poduzeti bilo što protiv tih kriminalnih skupina koje su potencijalna opasnost za cijelu državu. Sve to pod izlikom opasnosti od kršenja ljudskih prava!
Od raskošnog hotela Al-Saha do logora Sabra vozili smo se sedam minuta. Ulazeći u Sabru, kao da ulazite u drugi svijet, od potpune raskoši u potpunu bijedu, gdje život izgleda kao da je stao prije sto godina. Kako ti ljudi uopće žive? Kvart je krcat, samo u zgradi bivše palestinske bolnice Gaze, koju je gradio palestinski vođa Jaser Arafat, danas živi više od deset tisuća Palestinaca i nešto Sirijaca. Prizor je jeziv. Struja i voda ovdje su luksuz. Ulice su prepune prljave djece, koja se s oružjem u rukama igraju po posvuda razbacanom smeću. Strujni kabeli vise od glavnog stupa električne energije kao paukova mreža, pa se protežu prema kućama koje pokušavaju ugrabiti pokoji kilovat kako bi se uključio barem jedan ventilator i uspio izdržati temperature koje dosežu i 45 stupnjeva. Preprodavači droge zloupotrebljavaju siromaštvo Palestinaca i navlače djecu i mlade na drogu. Pogotovo otkad su prije nekoliko godina libanonske snage sigurnosti pokrenule veliku akciju protiv droge u kojoj je uhićen velik broj narkobossova. Od tada su glavna baza distribucije droge za cijeli teritorij Libanona postali logori Sabra i Shatila, u koje snage sigurnosti ne mogu pristupiti. Na samom ulasku u Sabru dočekala nas je skupina mladića. Sjedili su i pušili marihuanu u nargili. Kako u logoru svatko zna svakog, nisam mogao ući nezapaženo. Njihovu sam neljubaznost protumačio kao oprez. Svako nepoznato lice koje uđe u logor za njih je najvjerojatnije špijun koji radi za libanonsku obavještajnu službu. Nakon ispitivanja nalik na policijsko propustili su me dalje u logor.
Ulazeći dublje u logor Sabra prema Shatili, život mi se tamo na trenutak učinio normalnim, trgovine i tržnica su prepuni ljudi. Međutim, zbog brojnih naoružanih, istetoviranih i nabildanih mladića koji čuvaju svoja područja preprodaje od drugih narkoklanova, javlja se osjećaj nelagode. U uskim i krcatim uličicama logora Shatila droga se prodaje poput bombona. Prodaje se sve, od marihuane ili hašiša do heroina, kokaina, ecstasyja, LSD-a... Sve se to događa pred očima pripadnika palestinskih naoružanih frakcija koje bi trebale suzbijati kriminal. Šetajući oprezno uličicama Shatile, gdje su mi, osim droge, ponudili i oružje, prostitutke i prebacivanje ljudi prema europskim zemljama, pristupio mi je snažan, proćelav i istetovirani mladić držeći u ruci pušku dok mu je pištolj virio iz odjeće kao u kriminalističkim američkim filmovima, te se predstavio kao šef kvarta Farhat Ibrahim. Pozvao nas je u svoj „ured" da porazgovaramo. Njegov je ured improviziran od tri drvena zida i limene nadstrešnice, ali zato bogato namješten najnovijom plazmom i rezbarenim stolom od punog drveta na kojem su stajali laptop i nekoliko mobitela.
– Ja sam otvoren čovjek i odmah ću vas pitati. Po što ste došli? Ako mislimo isto, mogu vam reći da imam za vas dobru, najkvalitetniju robu i pristupačnu cijenu. Nije domaće, već sve izvana. Svaki dan nam iz Kolumbije i Meksika dolazi dobra roba. Recite što želite i što vas zanima, imamo sve. Odmah možete i probati.
– Pošto je gram kokaina?
– Nije puno... za vas, pedeset dolara!
– Baš i nije jeftino.
– Kažem ti da imamo kvalitetnu robu. Ako hoćeš, imam i jeftinu, onu domaću, za deset dolara gram. Možeš ići i u drugu ulicu, eno tamo... ali vidjet ćeš koliko će te tražiti oni, a jedan šmrk i više se nećeš probuditi. Nisi čitao koliko na dan umre ljudi od loše droge? Evo, jučer je tu umro jedan mladić. I on je htio jeftino i dobio... Danas je pokopan.
– Nisam ja došao kupiti sebi. Zamolio me prijatelj da pitam. On bi htio uzeti veću količinu.
– Nema problema. Dogovorit ćemo se. Kada si toliko iskren, dobit ćeš i popust. A by the way... imamo mi i dostavljače. Pokrivamo cijeli teritorij Libanona, a dostava je besplatna. Samo daš adresu i, ovisno o udaljenosti, dostavit će mu se odmah.
– Nije te strah tako javno stajati na ulici i prodavati?
– Strah? Koga? Čega? Zašto? Pa vi ne znate tko sam ja!?! Za četiri ubojstva osuđen sam na smrtnu kaznu, ali, neka dođu tu po mene... Nego, hoćete li vi kupiti ili ne? Nemam ja vremena... konkurencija je jaka i moram raditi. To je moje područje i jedino možete kupiti od nas. Bilo što da zatrebate, tu sam, i vidim da ste ozbiljan kupac. U 24 sata možeš me naći na istom mjestu i ne brini se, dok si tu, neće ti pasti ni dlaka s glave. Imam svoje ljude koji će te čuvati dan i noć.
Uništeni životi
Uz Ibrahima, glavni su narkobossovi u logorima Sabra i Shatila Ahmed Jaber, Leddawi, Bilal Aker i još neki koji su pred libanonskim sudom osuđeni na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Unatoč sporazumu između libanonske policije i palestinskog Odbora za sigurnost u kojem sudjeluje 11 palestinskih frakcija na čelu s Arafatovim Al-Fatahom, o izručenju osuđenih pred libanonskim sudom, sporazum se ne poštuje jer svaka od frakcija štiti nekog od narkobossova. Primjerice, Ahmeda Jabera štiti frakcija Fatah al-Intifada, dok Leddawija štiti frakcija Fatah, čiji je šef predsjednik palestinske samouprave Mahmud Abbas, a Bilala Akera štite frakcije Narodne fronte za oslobođenje Palestine. Riječ je o iznimno velikom novcu.
U Shatili smo susreli mnoge ovisnike. Ali (43), koji se nedavno vratio iz Njemačke, ostao je bez sve svoje ušteđevine u vrlo kratkom roku, a kriminalci su mu uzeli i kuću. Danas spava gdje stigne.
– Što da vam kažem? Neka ih Bog kazni. Uništili su mi život. Vratio sam se sa ženom Njemicom i troje djece i otvorio biznis. Navukli su me na drogu i evo... sad sam tu gdje jesam. Kradem sve što stignem, novca nemam, a ne mogu bez droge. Žena me ostavila i otišla s djecom – tužnim glasom govori Ali drhteći zbog potrebe za drogom. Dok smo razgovarali s njim, prišla mu je gospođa koja se predstavila kao Hoda, sa suzama u očima, i pružila mu sendvič.
– Da je netko tako pomagao mom Rafatu, možda bi danas bio živ. Prije dvije godine, u 17. godini, predozirao se i umro. Onoga koji mu je prodao drogu tužila sam Palestinskom odboru za sigurnost i što su učinili? Ništa! I dalje prodaje, i to pred njihovim uredom – jadala se Hoda ne mogavši zaustaviti suze. Bivši preprodavač droge Omer, koji nije htio plaćati zaštitu Palestinskom odboru za sigurnost, uhićen je i predan libanonskom pravosuđu te pušten nakon odsluženja kazne.
– U trenutku uhićenja imao sam kod sebe sedam kilograma heroina i 50 tisuća dolara. Libanonskom pravosuđu predali su kilogram heroina i samo 10 tisuća dolara, a ostalo su uzeli sebi. Evo, da znate kako rade ljudi koji trebaju štititi logor. Nakon odsluženja kazne povukao sam se i živim životom ovih običnih ljudi, skromno ali zadovoljno. Prvi put bilo je pet godina zatvora, a drugi put možda bi bio i metak u čelo – naglasio je Omer, kojem sam u povjerenju rekao da sam novinar. Čuvši to Omer, me upozorio da bih, da to saznaju, završio s metkom u čelu i na smetištu te da napustim logor prije noći. Poslušao sam savjet iskusnog Omera i napustio Shatilu s nadom da će vlasti i visoka politika poduzeti nešto kako nesretni ljudi u ovim logorima ne bi i dalje, uz neimaštinu i besperspektivnost, trpjeli još i najgori kriminal.
