Baš me briga za koga će glasati Zvonimir Boban. Uostalom, njegov mi se izbor čini previše manjkavim da ga se ne bi lako moglo osporiti, ali baš u tome i jest caka. To je Bobanov izbor. Od svega onog što je nedavno izrekao najmanje važna stvar jest za koga će Zvone glasati. No, zato je neizmjerno značajno ono što je podtekstualno poručio: glasanje je pravo na moj izbor, kao što je i moje pravo evoluiranje i ne pristajanje na stereotipe u koje nas se gura.
Kod nas oduvijek izbori isključivo znače izlazak na glasanje, ne i autonomnost u odabiru. Unaprijed je razumljivo, zapravo obveza ti je, da 2015. godine glasaš za onog za koga si glasao i 1990. Mogućnost da mijenjaš stavove prema postupcima onih koji od tebe traže glas nedopustiva je i nezamisliva jer ti glasaš, ali ne biraš. Slobodan izbor značio bi manifestaciju individualne volje u odnosu na kolektivnu pretencioznost i u igri naših i njihovih nemoguće ti je ostati svoj. Birač u Hrvatskoj tretiran je kao politički groupie, laka i površna "barely legal" djevojka, željna brze zabave i sitnih koristi koje će joj donijeti smucanje uz ime njezinih idola koje bespogovorno otvorenih usta mora slušati, a koji će je "trošiti" dok im ne dosadi.
Zato ovdje sve kampanje imaju filozofiju ekskluzivnog obraćanja svojoj groupie vojsci radi mobilizacije i dovođenja pred biračke kutije, da padnu na koljena i još jednom "popuše". Nitko i ne pokušava doprijeti do one "druge strane" jer nitko i ne očekuje da tamo ima inteligentnog oblika života koji će shvatiti pravo značenje riječi izbor. Osim toga, svjesno je zanemarena mogućnost evolucije svakog od nas i svi smo zarobljenici u općoj predodžbi iz doba u kojem nas se želi pamtiti. Bobanova subverzija na desničarski sustav razmišljanja jest i sama mogućnost da on više nije, ili bar nije samo to, kopačka koja se obračunava s milicajcem, nego da je tu i glava koja preispituje postupke, uključujući i onaj maksimirski. Boban je razgolio i doveo u pitanje takav sustav vrijednosti, otvorivši tužnu temu kod nas; mora li desnica doista biti glupa ili joj je to prirodno.
Jer Boban je prihvatljiv kao ikona dok udara i dok glasa prema općem očekivanju svog glasačkog krda, ali kad Boban počne razmišljati, kad pokaže da nije nužno da u paru s njime dolazi i Jure i kada pred izbornom kutijom odluči postati JA, a prestati biti MI, e onda se Bobanu više ne plješće, on odjednom nije više kapetan i njegov minuli rad "za našu stvar" u trenu postaje upitan.
Zapravo, više nismo ni sigurni da je Boban i bio taj koji se obračunao s milicijom i očekivano je da kroz koju godinu nestane s one, sada već inkriminirane snimke.
Šutnja s kojom je desnica reagirala na Bobana prijeteće je i glumljeno ignoriranje koje jednostavno prijeđe u nepodnošenje kada se ovdje tako lako čovjeka proglašava izdajicom. No, zbog kojih to grijeha Boban prestaje biti prihvatljiv skupini gdje, po vlastitom priznanju, gotovo genetski pripada? Zato što samo jednom, i to prvi put, ne želi biti poslušni vojnik? Što ovdje nije dovoljno biti vjernik, nego moraš biti i pravovjernik?
Ruku na srce, najlakše je biti vjernik jer u toj tablici odricanje od odgovornosti i tvoja razmišljanja imaju opravdanje u višem autoritetu, višem cilju. Puno je teže odlučiti se postati ateist, odreći se i Boga i vraga, odreći se alibija za svaku neizvjesnost vlastitog stava i postupka, ostati sam i prihvatiti cijelu težinu kape nebeske na svoja leđa, svjestan kako je jedini ispravan način otkupa grijeha ne počiniti ga. Ateizam postaje sloboda ne zato što je to savršeno ispravan izbor, nego zato što je ono što je njemu opozicija toliko manjkavo i kompromitirano da čovjeka čini trajnim taocem predrasuda i primitivizma. Onda kad glasač postane birač, kada postane subjekt, postao je politički ateist i, umjesto da partija razmisli i korigira svoja evanđelja, ona će se uvijek odlučiti za ekskomunikaciju.
Umjesto da desnica pita što to radimo krivo kad smo izgubili Bobana, lakonski će zaključiti da je ovaj prolupao ili je plaćen. Strah od slobode izbora toliki je da se neki kukavički zadrže na pola puta, umjesto da se ohrabre u ateizmu ili pokunje u vjerovanju, skriju se kao agnostici, ni vrit ni mimo tugaljiva ekipa koja će učiniti sve da preživi i ne izrazi stav.
Sloboda nevjerovanja temelj je svakog intelektualizma, preduvjet propitivanja i, možda samo naizgled paradoksalno, prapočetak iskrenog odnosa prema Bogu. Jedino kao ateist mogu neograničeno sagledavati svijet i uzeti od njega sve dimenzije, a njemu dati svoju, mogu razumjeti Božje nepostojanje ili samozatajnost u isti mah. I zato tek onda kad hrvatski glasač odluči postati birač, postat će svjesni element društvenog procesa, a ne njegova maskota. Jer posve je svejedno visi li vam na retrovizoru krunica ili kakva lutkica, obje će u vožnji raditi isto – klimat će.
