Kada netko sluša ili čita da se naš premijer hvali kako je njegova vlada najbolja (koalicijska) vlada koju smo imali, onda se čovjek može samo nezaustavljivo smijati ili, ako je tugaljiviji, tek neutješno plakati. Zoranu Milanoviću možemo se samo iznova čuditi i pitati se gdje taj čovjek živi!?
O njegovoj vladi valjda jedino on i njegovi politički partneri i simpatizeri mogu misliti kao o nečemu dobrome. U državi u kojoj je svakim danom sve teže i sve gore, premijer kao da u njoj i ne živi. Hvaliti svoju vlast kao nešto što valja, u zemlji u kojoj gotovo ništa ne valja, može jedino netko tko je ignorant realnosti. Ili pak njezin krivotvoritelj. Svima nam je gore, a naš premijer nam priča bajke u koje bismo trebali vjerovati. Državljani Hrvatske možda i jesu naivni, ali ipak nisu vrtićka djeca. Biti odrastao i vjerovati u Milanovićeve priče znači vidjeti nešto što i ne postoji. Od svih dosadašnjih naših vlada Milanovićeva je valjda najnesposobnija, ali i najumišljenija i najarogantnija. Samohvala joj je najvidljivije obilježje. Vladino hvaljenje nepostojećim postignućima jednako je hvalisanju idilom koja u sadašnjoj koaliciji navodno postoji. Koliko je sve idilično, vidjelo se u ministarskom suglasju o nekim koalicijskim namjerama i programima. SDP-ov trust ekonomskih mozgova najavi porez na nekretnine, a onda njihovi politički ortaci iz HNS-a to javno proglase budalaštinom! Ili pak SDP-ov ministarski ekonomski genij u razvoju najavi da će ukinuti obvezno članstvo u HGK, a da o tome ne obavijesti sličnog mu ministarskog mudroznanca iz HNS-a. Da nije vlasti, hinjene časti i nezaslužene masti, savez SDP-a i HNS-a trajao bi možda manje od Mjesečeve mijene. Moć i interes jedino su što ih drži skupa. SDP i HNS su kao moruzgva i rak samac. Dok traje vlast, trajat će i njihova simbioza.
Premijer Milanović zapravo je kao slaba hrvatska kopija davnoga ruskog kneza Potemkina. No, Rus je barem sagradio kulise kojima je pustu stepu prikazao kao bogat i napredan kraj. Naš premijer ništa nije ni sagradio, a ipak želi da i mi vjerujemo u njegov privid te ono što o njemu govori. I on nas podsjeća na već viđenu “školu mišljenja” koju je za vlasti Ivice Račana manifestirao njegov ministar uvjeravajući nas da bolje živimo samo što toga nismo svjesni! Zapravo, izgleda da je u ovoj vladi sobom ipak najzadovoljnije dvoje ljudi, premijer Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Oni jednostavno zrače zadovoljstvom samima sobom, ostvarili su svoje najoptimističnije snove. Bez sadašnje čudnovate koalicije u kojoj je HNS na temelju irealnih izbornih rezultata dobio najvažnija ministarska mjesta i realnu političku moć, Vesna Pusić možda bi ušla samo u Sabor. Milanović je hirom sudbine i nedomišljenih nadanja postao premijerom. Sadašnju neuvjerljivu koaliciju na vlast je doveo Ivo Sanader i korumpirana hadezeovska vlast. Ljudi su naivno vjerovali da je Milanović novo i očekivano lice s kojim će Hrvatska napokon krenuti odgovornije, poštenije i uspješnije. Ubrzo se vidjelo da je to, nakon sanaderovske ere, još jedna hrvatska tlapnja.
Bez samohvale i samolaskanja, Milanovićeva vlada spada u rang nikakvih vlada kakve su bile one Josipa Manolića, Stipe Mesića i Hrvoja Šarinića. A lošija je i od slabe koalicijske vlade Ivice Račana. U današnjoj vladi ministrima su postali čak oni kojima se nekada bez direktive Partijskog komiteta ne bi dalo ni da postanu voditeljima seljačke radne zadruge. Vlada ne umije razborito i razložno javno komunicirati. Vlast se nesuvislo pjeni, nabusita je, otresita pa i nepristojna. Egzemplari su takve nepristojne bahatosti sam premijer i njegov, da apsurd bude još i veći, ministar obrazovanja Željko Jovanović. Oholost ove vlasti nema nikakva pokrića u njezinim rezultatima. Hrvatska je realnost upravo suprotna onome kako je predstavlja, podmeće i nameće premijer. Priča o “najboljoj vladi” nažalost je neistinita, neumjesna i apsurdna.
>> Dodikovim naumom Srbija bi dospjela tamo gdje je nikada nije bilo
Poštovani Jajčinoviću, čemu čuđenje kad znate mentalni sklop onih u (partijskom) grimizu rođenih !? Autonekritičnost im je temeljna karakterna osobina, a stigmatiziranje političkih neistomišljenika hobi . Zalutali su u hrvatsku politiku zbog svoje izbubljenosti u prostoru i vremenu, zbog svojeje svekolike indoktrinacije titoizmom i nekritičkim prihvaćanjem nakaradnih zapadnjačkih liberalnih i gender ideologija . Njihova kroatofobija je sramotna, a srbofilija degutantna. Oni su jednostavno ( ili "naprosto" kako oni vole reči ) krpelji na hrvatskom tkivu. Aktualni partijski Führer je paradigma takvog mentalnog sklopa.