Nesretna sudbina u 17. godini poigrala se s Davorom Brlićem iz Zlatara. Naime, 1988. godine u prometnoj nesreći teško mu je ozlijeđena kralježnica i otad je prikovan za kolica. S novim načinom života Davor se isprva teško nosio. No, umjesto apatiji i porocima Brlić se okrenuo školi, koju je naprasno prekinuo, i u Grafičkoj školi u Zagrebu prije devet godina stječe diplomu grafičkog tehničara - specijalista.
No, njegova najveća ljubav kojoj se posvetio jest sport. Najprije u Udruzi invalida Donje Stubice, a danas kao predsjednik Udruge invalida Zlatar, Davor se s uspjehom bavi natjecanjima u pikadu, visećoj kuglani, a i pasioniran je trkač u invalidskim kolicima. Sportski najuspješnija bila mu je ova godina kad je osvojio 1. mjesto na utrci invalidskim kolicima u Varaždinu, 2. mjesto na utrci pri druženju invalida u Čakovcu, te ponovni uspjeh u Varaždinu, u povodu 10. jubilarnog polumaratona na kojemu je izborio zlatno odličje.
- Treniram svaki dan po nekoliko sati. Iskoristim svaki slobodan trenutak za pripreme. Najčešće vozim obilaznim putem do Zlatar Bistrice, i to desetke kilometara u danu - priča 30-godišnji Davor.
Zlatarskom je sportašu posebno teško jer želi aktivno živjeti, na čelu je Udruge sa 117 članova, tajnik je gradskih vatrogasaca, član Upravnog odbora ribolovnog društva, a nema vlastitih prihoda.
- Posla nema, a ja hoću raditi. Uza sve volonterske zadaće objavio sam i zbirku pjesama "Kako dalje", za koju sam samostalno napravio pripremu za tisak te prijelom na računalu koje su mi kupili brat Darko i šogorica Ljiljana - objašnjava Davor. Brlić je 14. listopada bio jedan od 12 sudionika na Zagrebačkomu maratonu, u utrci u invalidskim kolicima.
- Kad sam došao u Zagreb, odmah sam znao da tu nemam što tražiti jer su svi imali neusporedivo bolja kolica. Smijali su mi se i pitali me zar se u tome kanim utrkivati. Uspio sam držati priključak s trkačima prvih nekoliko kilometara, no oštetio sam kolica, probušio gumu, zaglavivši u tramvajskim tračnicama - pripovijeda nesretni trkač i dodaje da je 45 minuta čekao da ga netko izvuče s tramvajske pruge. Za posebne maratonce, koji su vozili 42 kilometra i 195 metara, mediji nisu odviše marili, kaže Davor, što je jako žalosno.
- Rekao sam u Zagrebu da ću se sljedeće godine vratiti i osvojiti maraton, samo da uspijem kupiti bolja kolica kako bih u početku bio ravnopravan s drugim natjecateljima. Nije važno što dolazim iz malog zagorskog grada i što nemam novca. Imam veliku volju, a trenirat ću, bude li trebalo, i po studeni i snijegu - odlučan je Davor, kojeg u svim njegovim pothvatima zdušno prati i podržava djevojka Marija.
Zoran Gregurek
