Ako već ne shvaća, što vrijeme bude odmicalo, a političke se razmirice u tom dijelu slijevale u jedinstveno mišljenje, hrvatski će narod sve više shvaćati politički i povijesni značaj 16. studenoga 2012., dana i godine kad je na Haaškom sudu donesena drugostupanjska oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Otkako nas je napustio mi smo se – mislim na one koji su se okupljali u HIP-u – na dan Tuđmanova rođenja okupljali, kako bismo evocirali uspomenu na njega i kako bi nešto novoga kazali o njegovoj političkoj misli i njegovu državničkom djelu. Čineći to još jednom, šest mjeseci nakon trijumfalnog dočeka generala po povratku iz Haaga, uz obnavljanje sjećanja, imali smo i razloga za radost, jer smo u razmaku između njegova prethodnog i tadašnjeg rođendana doživjeli da na svim razinama, u zemlji i van nje, bude poraženo ono što se zvalo detuđmanizacija, ono protiv čega smo se i mi, na rođendanskim skupovima i izvan njih, od državnih i ljevičarskih medija prešućivani, izjašnjavali. Ohrabrujućih pomaka prema istini bilo je i prije toga, ali je kruna uspjeha bila oslobađajuća presuda hrvatskim generalima, a preko njih i oslobađajuća presuda politici koju je Tuđman vodio.
Pomak k istini: Kruna uspjeha bila je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u Haagu, a preko njih i oslobađajuća presuda Tuđmanovoj politici
Upražnjavajući radost da je oslobađajućom presudom detuđmanizacija doživjela krah i istovremeno strahujući da bi se tužiteljstvo moglo žaliti i zagorčiti nam veselje – pa smo s nestrpljenjem čekali naredni 16. studenoga, kad bi, ne bude li žalbe tužitelja, oslobađajuća presuda mogla postati pravomoćna – toga smo rođendana u Histrionskom domu, pred prepunim gledalištem, promovirali knjigu Miroslava Tuđmana «Programirane hereze i hrvatski otpori», koja govori o tomu kako smo se u proteklim godinama detuđmanizaciji opirali i knjigu «Strateška polazišta za oslobođenje hrvatske od unutarnje okupacije» Domovinskog stožera, rađene po konceptu Damira Domazeta-Loše, koja govori što nam je činiti nakon oslobađajuće presude i sloma detuđmanizacije.
Na meni je bilo da tu večer u Histrionskom domu, gledajući retrospektivno, kažem nešto više nego sam kazao dotad što je u stvari bila detuđmanizacija i mnogo opširnije kakvo je političko, pa i doktrinarno značenje oslobađajuće presude generalima, doista, oslobađajuće presude politici koju je vodio Tuđman i oni koji su se oko njega, figurativno rečeno, od rojnika do generala, od seljaka i radnika do akademika, okupili.
Trule lešine
Nikad ne ispuštajući iz vida da oslobađajuća presuda još nije pravomoćna i da može doći do dugotrajne agonije ako se tužilac bude na nju žalio – što nije bio slučaj kad sam pisao ogled o ideološkoj zbrci – napisao sam, obzirom na okolnosti, bolje bi bilo reći, usudio sam se napisati rad koji bi se, po predmetu, mogao prelomiti u tri dijela. U prvom sam dijelu govorio o detuđmanizaciji kao sinonimu na naše prilike primijenjenoj denacifikaciji; u drugomu o potrebi redefinicije hrvatske politike prema srpskoj nacionalnoj manjini, na novim osnovama, po europskim standardima, a ne po standardima crnog i crvenog jugoslavenstva, koje u ovom tekstu zovem trulim lešinama; a u trećem pišem o odnosu lijevih političkih opcija, nasljednica komunizma, prema haškim optužbama i sad, iako još nepravomoćnoj, oslobađajućoj presudi generalima.
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Prvi dio, ono o denacifikaciji kao sinonimu za detuđmanizaciju ovdje ću donijeti u sklopu objašnjenja Sanaderovih objeda na moj račun, jer Sanader, u ulozi u HDZ ugrađena igrača za račun detuđmanizatora, ima zapaženu rolu u toj njihovoj denacifikaciji. Treći ću dio, kad na to dođe red, onaj o odnosu ljevice prema optužbama i presudama Haškog suda, vezati uz objašnjenje objeda i prigovora na moj račun Predraga Matvejevića, jer taj djelom i tijelom, umom i drumom po kojem hoda pripada neokrnjenoj crvenoj ljevici, štoviše, on je njena maskota. Drugi bih dio, onaj prema srpskoj nacionalnoj manjini mogao vezati uz objašnjenje psovki i prostaštva na moj račun Viktora Ivančića i Predraga Lucića, prvoga jer je svoje uratke objavio u Novostima, listu srpske nacionalne manjine, a drugoga što u svojim baljezganjima o ničem drugom i ne govori nego o mom odnosu prema srpstvu, krivo misleći da je to moj problem onoliko koliko je to problem njemu. Ali to neću učiniti, jer bi taj važni problem bilo pogrešno vezati uz dvojicu burgijaša, koji su sada tu, u Novostima i blizu njih, a sutra ih tu biti neće, kad «Novosti» prestanu biti posljednje utočište jugoslavenskih komunista i postanu doista list srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Nama je detuđmanizacija kao termin nametnuta, ali smo mi, pružajući joj od početka otpor, znali da je to eufemizam za denacifikaciju i otpor smo uperili upravo prema tomu, prema denacifikaciji, dokazujući na bezbroj primjera da nacifikacije nije bilo, da Tuđmanova politika nije bila nacizam, pa ni denacifikacije ne može biti, jer se demokratska Hrvatska, od Tuđmana stvorena, nema od čega denacificirati. Moram priznati, eufemizam detuđmanizacija i nama je odgovarao, ali samo do oslobađajuće presude Haškog suda. Sad je taj eufemizam potrebno do kraja rastvoriti i eksponirati, u prvom redu, da bismo vidjeli tko nam je bio i tko nam, kao unutarnji agresor iz Lošine knjige «Strategije…», ostaje unaprijed suprotstavljen.
I najzad, obzirom na štetu koju su nanijeli hrvatskoj državi u vrijeme njenih najtežih dana, čemu je najbolji dokaz oslobađajuća presuda Haškog suda, potrebno je uskratiti financijska sredstva što se iz državnog budžeta daju raznim udrugama što su ih, u istu svrhu, godinama osnivali Zoran Pusić i Vesna Teršelič, udrugama koje su izmišljale nacifikaciju i zalagale se za denacifikaciju. Te udruge mogu i dalje slobodno djelovati, na trošak svoj i onih kojima njihovo djelovanje treba, ali ne mogu više djelovati na trošak poreznih obveznika, koji će odsada, kao što su to i prvi put učinili, obilježavati 16. studenoga kao dan pravorijeka, koji ih je oslobodio nepravične optužbe. U čijoj je konstrukciji imenovani dvojac imao velikog udjela!
Nama je detuđmanizacija kao termin nametnuta. Pružajući joj od početka otpor, znali smo da je to eufemizam za denacifikaciju
Dok privodim kraju poglavlje o detuđmanizaciji viđenoj i provođenoj kao denacifikaciji, čitam članak dr. Lovorke Brajković, psihologinje, kćeri Mije Brajkovića, dugogodišnjeg direktora mostarske tvornice aluminija, o odricanju i pokori u korizmenim danima i s tim u vezi o stanju u našem društvu. Pošto konstatira da je narcisoidnost naravna pojava kod svakog političara, ali ne daje isti učinak i kad je narcis patriot i kad je svesebica, Lovorka Brajković kaže: Onomu tko se penje na hijerarhijskoj ljestvici s ciljem zadovoljenja svojih nezrelih narcisoidnih potreba slika svijeta je sve osim realna. Njegova potreba nije više zajedničko dobro, nego isključivo potvrda vlastite vrijednosti. Takve osobe brzo i snažno bljesnu, ali još brže izgore. Najčešće, ako su zapamćeni, bivaju zapamćeni po nečem lošem što su napravili, a najveću cijenu plaća narod.
Ne znam da li Lovorka Brajković u primisli ove tvrdnje ima u vidu ono što je Sanader činio i što mu se dogodilo, ali ja, čitajući to što ona piše, ne mogu to u primisli ne imati. Njime je vladala tolika količina sebične narcisoidnosti – od koje su bolovali gotovo svi komunistički rukovodioci – da mu je poremetila realnu sliku svijeta, pa je i mogao misliti da ima ulogu Konrada Adenauera. Ta se pojava i danas, dok ga vodaju od sudnice do sudnice, kod njega može zapaziti.
Pažljivo čitanje u zatvoru
On ponašanjem pokazuje da ne razlikuje sudsku dvoranu, u koju je ušao u pratnji stražara i sjeo na optuženičku klupu, od dvorane gdje će se održati konferencija za tisak, koju je sam sazvao, i u dvoranu ušao u pratnji tjelohranitelja i sam stao za govornicu. Za njega tu nema razlike: narcisoidnost je realno učinila nadrealnim!
Bit će da je Sanader u zatvorskoj dokolici sve ovo što sam dosad o njemu napisao pažljivo čitao, pa je meni drago da je imao čime čas kratiti; bit će da je to što sam o njemu pisao i prije i nakon uhićenja doživljavao kao uzrok uhićenju i, kad je uhićen bio, kao podizanje političkog zida oko zatvora u kojemu vrijeme krati čitajući me, što mi je iskreno žao. Bit će sve to, kad je stvarajući plan kako iz zatvora izići na slobodu, kao prvu točku plana, predvidio rušenje toga zida oko sebe, što sam ga, po njegovu mišljenju, u najvećoj mjeri ja sazidao. Izvest će to na takav način da će u Večernjakovu prilogu objaviti zapis svoga odvjetnika, zapis o onomu što je njegov odvjetnik navodno čuo da njegov klijent govori. I da je Sanader u tom što je govorio, njegov odvjetnik Suić bilježio, a Večernjak, zbilja, dostojno rušenju političkog zida, najavio, slikama popratio i objelodanio, osporavao ono što sam ja o njegovoj politici govorio, to bi bilo razumno, to bi bilo dobrodošlo za bistrenje postkomunističke ideološke zbrke, to bi upućivalo psihijatre da je doza narcisoidnosti u zatvoru počela slabiti i da mu pogled na realnost postaje realniji.
Ništa od raščišćavanja pojmova, ništa od bistrenja ideološke zbrke! Umjesto rasprave, uzeo je budak, krenuo na rušenje zida, zamahnuo i – ravno meni u glavu. Čudi me – a što bi me imalo čuditi – kad znam da ono što je odvjetnik pod svoje objavio nije on zapisao, nego je to zapisao Sanader i tutnuo odvjetniku u ruke neka objavi pod svoje – da odvjetnik Suić, pišući taj zapis, nije primijetio kako se time ne ruši politički zid oko njegova klijenta, nego se diže optužnica, budakom u glavu, protiv onoga koji – to jamčim – taj zid nije podignuo. Sazidao ga je od temelja do bodljikave žice sam Sanader. Ali, što je, tu je! Umjesto na zid, on na mene! Valjda zbog toga taj plan o izlasku iz zatvora na slobodu, osim prve točke, nije ni ostvaren. A da ni prva točka nije ostvarena kako valja, nastojat ću do kraja ovog poglavlja i u nastavku teksta dokazati.
Priredio:
Zvonimir Despot
Sutra:
Zašto bi Tuđman, u nuždi, za premijera predložio Račana, a za predsjednika nikada ne bi kandidirao Mesića, ni Sanadera za premijera...
>>Linić – mentalni komunist protiv onih koji imaju kuću, vola i magare
>>Dijelovi nove knjige Ivana Aralice: Lustracija počinje na sudu u Njemačkoj
Ovo pišem kao hrvatski domoljub, bez dnevnopolitičkih konotacija. U mlađoj povijesti Hrvatske dogodilo se veliko zlo, ratovi progoni zbog hrvatstva,titov komunizam, ali ono što najviše zamjeram pojedincima , to je na koji nas je način Pavelić ostavio na cjedilu ii pobjegao u Španjolsku, i najnovije kako je Sanader digao sidro zbog osobne gramzivosti i prepustio domovinu da je ovi liberalni neokomunisti čereče.