S vrata, neposredno nakon što je ušla u kuću, djevojčica iz petog razreda osnovne škole bacila je školsku torbu u kut i viknula:
– Mama, bacat ću disk. I kuglu!
– Sandra, pa ti si djevojčica, zar nije to čudno?! – uzvratila joj je majka Vesna.
– Nije! Bit će tako.
Njezina je uvijek bila zadnja, u pravilu nikad nije pitala može li ili rekla da bi nešto htjela, već je odluke donosila sama i tako je, na kraju, bilo i taj put. Kad je odlazila na Olimpijske igre u London ili na Svjetsko prvenstvo u Moskvu, zlatne medalje upisala je prije nego što je izašla kroz vrata. I zatim ih donijela kući.
Spice Girls tenisice iz Pariza
Sandra Perković (23) je kao djevojčica u Dubravi bila poznata kao živa i zvrkasta koja nikad ne popušta. Uvijek je željela pobijediti. Igrala je nogomet s dečkima kraj potoka Trnave, a kući donosila medalje i priznanja čak i sa školskog natjecanja u stolnom tenisu. Pobjeđivala je cure koje su ga trenirale...
– Ni u trbuhu mi nije bila mirna! Radila sam kao trgovkinja do samoga poroda, a haljina mi je poskakivala pred mušterijama. Sandrina je ruka već tada radila, bila je velika, nije imala mjesta – kaže smijući se mama.
Najdraži prijatelj bio joj je prvi susjed Dominik, od kojega ju je dijelila samo ograda u vrtu. Njegova ih je majka Mirjana kao klince vodila u Gardaland, išli su zajedno na more na Lošinj, odrastali u mirnom kvartu Trnovčici punom slijepih ulica koji je za klince bio raj. U OŠ Antuna Branka Šimića prvi se put susrela s atletikom, a profesorica tjelesnog, koju voli, jednom joj se zamjerila.
– Mama, rekla mi je da nisam grandiozna! Morala sam nešto raditi na gredi i dobila sam samo četiri – pričala je tužno kad je došla kući.
Balet nije bio njezin odabir, ona je željela trčati... Bila je glavna. Već prvi dan škole bila je drugačija.
– Bila je uvijek ispred vršnjaka, išla je u vrtić u sportsku grupu, a brat Marko naučio ju je čitati i pisati prije škole. Bila je zrela. Sjela bi za knjigu i nakon 10 minuta rekla: Evo, gotova sam, naučila sam. Ima fotografsko pamćenje – priča mama Vesna, a očuh Dragan dodaje:
– Gledali smo nedavno “Milijunaša” i pitanje za milijun kuna bilo je koliko mrav ima nogu. Mi još nismo stigli ni odgovore pročitati, a ona je već vikala “Šest!”. Gledala je par dana prije neku emisiju i, vjerojatno, zapamtila. Na kraju čovjek nije znao odgovor, rekao je da mrav ima četiri noge i ostao je bez milijuna.
Bila je radoznala kao dijete.
– Imala je fazu kad je slušala Eminema, pa Spice Girls. Nije bilo veće sreće nego kad joj je mama donijela tenisice Spice Girls iz Pariza – priča brat Marko (28). Jedino nije voljela Metallicu, jer je to bio njegov izbor. Natjecali su se, kao klinci, tko će glasnije pustiti muziku iz svoje sobe, što je susjedima dizalo kosu na glavi.
– Onda smo im kupili slušalice i riješili problem. Nikad nije mogla razumjeti zašto ona ne može nešto što stariji brat može. On bi s 11 godina išao u kino, a ona se čudila kako to da ona sa šest ne može ići – dodaje majka.
Na treninge na stadion u Maksimir roditelji je nikad nisu vodili, uvijek je željela ići sama.
– Stalno me ispitivala, kad ću moći, kad ću moći? A išla je u peti razred, bila je još mala. I onda smo je par puta pratili, da nas ne vidi, da vidimo kako će se snaći s tramvajima, gdje će sići, kako će doći. I išlo joj je sjajno. Imala je treninge sve češće, pa natjecanja, i onda je otišla nebu pod oblake...
Samo joj je jednom majka zabranila da ode na natjecanje u Rijeku, bila je to kazna za neki mladenački nestašluk, a Sandra je plakala kao ljuta godina.
Baš je o svemu vodila računa. Na ljetovanju u Novom Vinodolskom, u jednom trenutku digla se i rekla očuhu: “Ja ću bacati na Hanžeku!”.
Sjela je na autobus, otišla sama, prijavila se i...
– Gledamo mi TV, a ona zaista baca na Hanžeku! Ništa je nije bilo sram i ništa njoj nije bilo nemoguće – priča nam Dragan.
Nedostaje nam, kuća je prazna
Obitelj ju je gledala u Londonu, majka Vesna, brat Marko, dečko Edis i prijateljica Valentina.
– Kolabirali smo, a brat je išao tri puta povraćati od muke. Rekao je kasnije da ga nikad više ne vodimo sa sobom jer da to ne može izdržati. I mi svi u šoku, a ona dolazi sa zlatom oko vrata i potpuno mirno pita: “I, ekipa, jeste li zadovoljni?”. Kao da se ništa nije dogodilo – prisjeća se majka
. Iz rodne kuće u Dubravi Sandra se na Božić odselila i počela živjeti s dečkom Edisom. Svojima je ostavila psa Princa, da se “brine o njima”.
– Fali nam. Kad nam dođe, kuća je puna. Jer, još i ne uđe u kuću, a već se čuje kako pozdravlja susjede, galami... Bili smo prvo vrijeme izgubljeni, jer previše nam je mirno bilo u kući. Ali dođe često, čujemo se stalno, raspituje se kod mene i bake za kuhanje, koliko što treba peći, kako napraviti ovo ili ono – dodaje majka.
A plan im je, nakon što je osvojila baš sve što se može, što nikad nikome nije uspjelo, iznijela sama:
– Prvo europsko prvenstvo, pa svjetsko prvenstvo, pa Olimpijske igre. Sad ide repriza...
>> Mama: Nije nemoguće da Sandra baca sve do 40.
>> Sandrin dečko: Ona je glavna u vezi, a ja na bacalištu diska
